Područje Kotora

Područje Kotora

Priroda, kultura i povijest

Područje Kotora, Crna Gora

povratak
    Prirodno, kulturno i povijesno područje Kotora sastavni je dio impresivne Boke kotorske, jedinstvene prirodne luke na istočnoj jadranskoj obali u Crnoj Gori. Zahvaljujući svojoj iznimnoj i univerzalnoj vrijednosti, uvršteno je u UNESCO-ov Popis svjetske baštine 1979. godine. Definicija utjecajnog područja 2011. godine obuhvatila je čitav zaljev. Prirodno i kulturno-povijesno područje Kotora predstavlja skladnu kombinaciju raznolikih prirodnih fenomena i izgrađene baštine. Uz Kotorski i Risanski zaljev, sastavni dio zaštićenog područja, Boka kotorska također obuhvaća Tivatski zaljev i Hercegnovski zaljev. Sa svojim raznovrsnim i osebujnim prirodnim, geografskim, povijesnim i kulturnim obilježjima, Boka kotorska predstavlja kulturni krajolik izuzetne i sveopće vrijednosti. 
Kotor i brdo Sveti Ivan     

Prirodna obilježja Boke kotorske

U geološkom smislu, boka je riječna dolina, potonula i potopljena uslijed tektonskog djelovanja. Zbog svojih je morfoloških značajki, osobito zbog specifične okomite razvedenosti, jedinstven zaljev Sredozemlja. Boka se usijeca 29 kilometara u kopno. Okružena je strmim vapnenačkim planinama dinarskog krša, a najveći su joj vrhovi planine Orjen (1895 m) i Lovćen (1749 m), jedan od pet nacionalnih parkova u Crnoj Gori. Najveća dubina zaljeva iznosi 52 metra. Čitavo područje sa zaleđem tipično je kraško područje koje odlikuje posebna morfologija i hidrologija. Okolne planine su pretežno vapnenačke građe, s brojnim kraškim oblicima poput spilja, vrtača, jama itd., dok se priobalno područje sastoji od fliša i sedimentnih stijena. Kraška obilježja područja utjecala su i na hidrologiju. Mnogobrojna kraška vrela javljaju se na razini mora (Škurda, Gurdić, Ljuta), potajnice iznad razine mora (Sopot, 33 m), te vrulje na morskom dnu. Jedan predio kotorskog zaleđa (Crkvice, 1097 m) ima najveću količinu oborina u Europi (5155 mm). Međutim, zbog kraškog reljefa mnogo vode ponire u podzemlje, te stvara podzemne vodene tokove koji izviru na razini mora ili ispod razine mora, čime se smanjuje salinitet morske vode i povećava sušnost tla. Izrazita okomita razvedenost područja utjecala je na klimatsku raznolikost, varirajući od sredozemne do subalpske klime, te na raznovrsnost vegetacije. 
 

Povijest Boke kotorske

Iznimna prirodna obilježja, povoljna geografska lokacija i burna povijesna zbivanja, u kombinaciji s neprestanim djelovanjem čovjeka, stvorili su osebujan kulturni krajolik. Znatni utjecaji iz svih dijelova Sredozemlja, kako s istočne, tako i sa zapadne strane, učinili su Boku kotorsku susretištem raznih kultura koje su asimilirane u bokeljsku izvornu kulturu i prožete duhom lokalnih stanovnika, čime se stvorio jedinstven kulturni identitet. Ljudski trud pažljivo utkan u prirodni okoliš priobalja Boke kotorske tvori savršenu cjelinu s ovim zadivljujućim krajobrazom. Život na području Kotora započinje u prapovijesno doba. Obilježili su ga veliki povijesni preokreti uslijed mijena mnogobrojnih uprava i vladara ovoga područja. Artefakti iz neolitika pronađeni su u špilji iznad Perasta, dok su slike jelena iz srednjeg brončanog doba otkrivene u špilji u mjestu Lipci u blizini Morinja. Ilirska plemena vladala su ovim područjem od 4. stoljeća pr. Kr. Tijekom razdoblja vladavine Ilira dva su grada osnovana u Boki: Risan, glavna rezidencija ilirske kraljice Teute po kojem je cijeli zaljev nazvan Sinus Rhizonicus (Risanski zaljev), te grad Acruvium koji u 1. stoljeću po. Kr. spominje Plinije Stariji, vjerojatno na mjestu današnjeg Kotora. Rimljani su osvojili Ilirik 168. pr. Kr. i vladali Bokom više od pola tisućljeća. Nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, Boka je postala dijelom Istočnog Rimskog Carstva (Bizantskog Carstva). Krajem 6. i početkom 7. stoljeća, slavenska plemena naselila su se na ovom području te su do 10. stoljeća slavizirala Kotor. Vladavina Bizanta traje do 1185. godine, uz kratka razdoblja vladavine obitelji Vojislavljević, vladara slavenske države Duklje (Doclea). 
Perast  

 

 

  
Unatoč čestim mijenama vlasti – područje je pretrpjelo čak osam političkih promjena koje su izazvale različite strane i lokalne vlasti do 19. stoljeća, grad Kotor i Boka kotorska nastavili su se razvijati zahvaljujući snažnoj komunalnoj vlasti utemeljenoj u rimsko doba, te zahvaljujući kasnijim mediteranskim uplivima koji su regulirali sve aspekte gospodarskog, političkog i crkvenog ustrojstva. Razvoj Kotora i okolnog područja ovisio je o pomorstvu i trgovini. Prva je velika ekspanzija uslijedila za vladavine srednjovjekovne srpske države Raške od 1185. do 1371., kada Kotor postaje glavna luka srpskih kraljeva i prosperitetna tranzitna luka, te trgovačka veza između Balkana i ostatka Sredozemlja. Od 1371. do 1384. područje je bilo pod vlašću ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I. Od 1384. do 1391. područjem vlada bosanski kralj Tvrtko I. Od tog razdoblja do 1420. postojalo je kao nezavisan grad-država. Godine 1420., ugrožen Osmanlijama koji su osvojili susjedne teritorije, Kotor je zatražio zaštitu Republike Venecije, pod čijom vlašću ostaje do 1797. Ovo je razdoblje svjedočilo ponovnom uzletu pomorske trgovine tog područja,
  
kada naselja Perast, Prčanj i Dobrota postaju istaknuta središta plovidbe i trgovine. U to se doba Boka kotorska dičila prekooceanskim jedrenjacima, njih oko 300, te istim brojem manjih brodova za obalnu plovidbu. U razdoblju između 1482.–1687., osim mletačke vlasti, sjeverozapadni dio Boke od Herceg Novog do Risna bio je pod vlašću Turaka. Boka je bila u sastavu Austro-Ugarske kao njezin najjužniji dio od 1797. do 1918., uz kratka razdoblja vladavine Rusije (1806.–1807.), Francuske (1807.–1813.), te privremene vlade ujedinjene Crne Gore i Boke kotorske poznate pod nazivom Centralna komisija (1813.–1814.). Godine 1918., nakon Prvog svjetskog rata, postaje dijelom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije poznate pod nazivom Kraljevina Jugoslavija. Nakon Drugog svjetskog rata, postaje Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Nakon raspada SFRJ, Boka kotorska ostaje dio Federalne Republike Jugoslavije, kasnije državne unije Srbije i Crne Gore, sve do 2006. godine, kada je postala sastavnim dijelom nezavisne države Crne Gore.

Prčanj  

Područje Kotora

Duž prirodno vrlo složenog bokeljskog priobalja nižu se mnogobrojna naselja odvojena područjima obrađene zemlje ili starog stjenovitog krajolika. Područje Kotora obuhvaća više od deset gradova te manjih i većih naselja osebujnog identiteta. Risan, bivše središte ilirske i helenističke kulture ovoga područja, sačuvao je ostatke ilirsko-helenističke utvrde Gradine, ostatke rimskog grada Rhizona s rimskom vilom s mozaicima iz 2. stoljeća pr. Kr., te tragove bivšeg turskog grada u središtu, u predgrađu i na pristaništu. U 6. stoljeću Kotor je zamijenio Risan kao glavni grad i najvažnije administrativno i političko središte Boke. Kotor je poseban zahvaljujući dugom kontinuitetu povijesti. Prvobitno gradsko područje opasano je zidinama, jedinstvenim primjerom urbane fortifikacije na Jadranu. Zidine se protežu dužinom od 4.5 kilometra, imaju širinu od 2 do 15 metara, te visinu do 20 metara. Slijede prirodnu liniju strmog planinskog lanca Sv. Ivana (San Giovanni) navrh kojega je podignuta utvrda u 16. stoljeću. 
Stari grad Kotor preplet je uskih i vijugavih ulica koje povezuju trgove raznih veličina, najčešće nepravilna oblika, no osebujna izgleda.
  
 
U starom je gradu sačuvano ili zabilježeno više od trideset crkava. Šest crkava iz romaničkog doba ima posebnu povijesnu vrijednost: katedrala sv. Tripuna i crkve sv. Luke, sv. Ane, sv. Marije Collegiate, sv. Pavla i sv. Mihovila. Osim toga, grad se diči mnogim palačama starih plemićkih obitelji – Pima, Bizanti, Buća, Drago, Grgurina, Vrakijen, itd., i javnim građevinama. Grad je imao svoj Statut davne 1301. godine, tiskan u Veneciji 1616. godine. Nekoć glasovito srednjovjekovno zanatsko središte, Kotor se danas diči mnogim slikovitim, nadsvođenim trgovinama s karakterističnim izlozima “na koljeno”. Osobito u srednjovjekovno doba cvali su umjetnički i ostali zanati u brojnim radionicama. Osnivane su bratovštine, a sirovine, posebno metal za zlatare i kovače, koža i drvo dolazili su iz zaleđa. Bratovštine su istodobno djelovale i kao vjerske organizacije i kao cehovi. U Kotoru od 9. stoljeća djeluje i jaka bratovština pomoraca – Bokeljska mornarica. Bratovština je uvelike pridonijela životu Kotora, pružajući pomoć svojim članovima, te neprekidno čuvajući i njegujući narodne plesove i narodne nošnje. Fides et Honor, krilatica Bokeljske mornarice, samo je jedan od mnogih pokazatelja kulturnog identiteta i dugogodišnje tradicije i razvoja Boke kotorske. 

Otok Gospe od Škrpjela   
Kotorska gimnazija počela je s radom još u srednjem vijeku, krajem 13. stoljeća. Postojanje prve ljekarne i zdravstvene skrbi potvrđeno je 1326. godine. Arhitekti, pjesnici i slikari iz ovih krajeva imali su važnu ulogu kako lokalno, tako i na široj europskoj sceni, poglavito nakon srednjeg vijeka. U 15. i 16. stoljeću tiskari A. Paltašić i J. Zagurović bili su vrlo produktivni, a cijenjeni pomorski stručnjaci podučavali su pomorstvo u Perastu od 1698. godine. Sâm grad Kotor riznica je umjetnosti i kulture s minuciozno izrađenim mramornim oltarima, ikonama, vrijednim slikama, umjetnički obrađenim srebrom, posrebrenim i ukrasnim predmetima, te relikvijama, misnim ruhom i vezom, fragmentima fresaka, svjedočanstvima isprepletenih kulturnih utjecaja i povijesnih razdoblja. Vrijedni predmeti i dokumenti, uključujući prvu knjigu kotorskih notara iz 1326. godine, čuvaju se u muzejima, crkvama i arhivima, posebno u Pomorskom muzeju Crne Gore i Povijesnom arhivu Kotora. 
  

Ostala središta

Tijekom 17. i 18. stoljeća istaknula su se susjedna priobalna naselja Perast, Dobrota, Prčanj i Stoliv, premda su zadržala snažne veze s Kotorom. U njima prevladava sekularna arhitektura palača sagrađenih u baroknom stilu. Perast je slikovit priobalni grad poznat po baroknim crkvama i palačama. Gradom dominiraju zvonik crkve sv. Nikole iz 17. stoljeća, te palače znamenitih pomoraca, trgovaca, gradskih i crkvenih velikodostojnika izgrađene na samoj obali. Vjerojatno su najkarakterističnija obilježja Perasta dva prelijepa otoka koji se nalaze ispred grada, Sv. Juraj s benediktinskom opatijom iz 9. stoljeća nastao prirodnim putem, te Gospa od Škrpjela, umjetni otok nastao nasipavanjem kamenom i potapanjem starih brodova ispunjenih kamenom oko male stijene (škrpjela).

 

 

  
Narodni običaj “Fašinada” još se uvijek održava u Perastu. Svake godine 22. srpnja stanovnici Perasta donose kamenje u barkama i bacaju ga u more oko otoka kako bi ga dodatno nasuli. Istoimena crkva Gospe od Škrpjela iz 15.–18. stoljeća podignuta je na otoku i ukrašena veličanstvenim slikama Tripa Kokolje, čuvenog baroknog slikara iz Perasta.
  
Dobrota i Prčanj, bivša uporišta pomoraca, ratnika i trgovaca, poznata su po baroknim palačama iz razdoblja od 17.–19. stoljeća i crkvama sv. Mateja iz 13.–17. stoljeća i sv. Eustahija iz 18. stoljeća u Dobroti, te po vrijednim zbirkama slika, vezova i srebrnine. Crkva sv. Tome podignuta je u Prčnju u 9. stoljeću, a gradić je poznat i po veličanstvenoj crkvi sv. Marije iz 18. stoljeća.