Nacionalni park Butrint

Nacionalni park Butrint

Priroda i arheologija

Nacionalni park Butrint, Albanija

povratak
   
Područje oko antičkog grada Butrinta u južnoj Albaniji nije samo stanište mnogih globalno ugroženih vrsta, već je to prostor bogate kulturne povijesti, čime je zaslužio uvrštenje na UNESCO-ov Popis svjetske baštine. Nacionalni park obuhvaća vrlo raznolika prirodna, poluprirodna i umjetna staništa, primjerice, slatkovodne močvare, trščake, sredozemne šume i makiju, oranice i voćnjake, te priobalne vode sa stjenovitim i pješčanim obalama, otvorena halofitska područja i ostalo. Sva ta staništa udomljavaju i štite velik i raznovrstan broj životinja i biljaka, uključujući vrste koje su i globalno i regionalno u opadanju, zbog čega je područje Butrinta jedno od najvažnijih područja bioraznolikosti u Albaniji.
Butrint, arheološki lokalitet   
 
   
Antički grad Butrint prvi je put proglašen kulturnim spomenikom 1948. godine, a 1999. registriran je na UNESCO-ov Popis svjetske baštine. Godine 2003. močvarni je kompleks, uključujući dio lagune i priobalno područje Butrint - Rt Stillo, proglašen ramsarskim područjem i nacionalnim parkom Kategorije II za upravljanje zaštićenim područjima Međunarodne unije za očuvanje prirode. S obzirom na važnost očuvanja njegova arheološkog i povijesnog nasljeđa, Butrint je 1992. godine proglašen zaštićenim lokalitetom UNESCO-ove svjetske baštine. Kulturni značaj krajobraza i arheoloških nalazišta potvrđen je i priznat uvećanjem područja zaštićenog kao UNESCO-ov lokalitet svjetske baštine za dodatnih 2900 hektara. 
 

Park prirode Butrint

Park je iznimno važan zbog očuvanja globalne bioraznolikosti. Radi se o području sa 16 ugroženih vrsta flore i 14 globalno ugroženih vrsta faune. Tektonska laguna koja se prostire na području od 1600 hektara poznatom kao Butrintsko jezero daje oblik močvarnom području okruženom brežuljcima obraslim šumama, planinama te slatkovodnim i bočatim močvarama, koje je povezano s Krfskim tjesnacom putem kanala Vivari. “Jezero” je prosječne dubine od 14 metara (najveća dubina iznosi 22 metra), dok prirodni kanal Vivari ima širinu do 100 metara. Arheološki ostaci Butrinta dio su prirodnog šumskog područja s kompleksnim ekosustavom koji ovisi o obližnjem slatkovodnom jezeru Butrint i kanalu Vivari koji odvodi vodu jezera u Jonsko more. Butrint je jedinstveno mjesto zahvaljujući kombinaciji povijesnih spomenika i prirodnog okoliša. Taj je krajobraz bio omiljena destinacija Grand Tour kružnih putovanja po Europi u 18. i 19. stoljeću.
  
Područje Butrinta dom je 16 ugroženih vrsta flore, uključujući vrste Agrimonia eupatoria, Capparis spinosa i Laurus nobilis. Područje je također stanište 12 rijetkih vrsta poput Alkano corcyrensis SE i Limonium anfracium, te četiri nedovoljno poznate vrste kao što je Scabiosa epirota. Park je stanište globalno ugroženih vrsta – dvije kritično ugrožene vrste, dvije ugrožene i deset osjetljivih, primjerice, Rhinolophus i Myotis. Butrint udomljuje 17% svih vrsta koje žive u Albaniji. Park je posebno dojmljiv zbog svojih vodozemaca, gmazova, ptica i sisavaca, uključujući vuka, te predstavlja jedino mjesto u Albaniji na kojem žive epirska žaba, kornjača, pješčana boa i balkanski zidni gušter. Butrintski zaljev i močvara Vrina važna su hranilišta i gnjezdilišta ptica. U zimskom razdoblju, jata močvarica posjećuju tamošnje pličine, uključujući barsku šljuku, crvenonogu prutku, zlatara pijukavca i žalara cirikavca. Godine 2003. proglašen je močvarom od međunarodnog značaja u okviru Ramsarske konvencije o močvarama.
 

Mitovi i povijest Butrinta

Butrint je mikrokozmos povijesti Sredozemlja, svjedok uspona i pada velikih carstava koja su vladala ovim područjem. Danas je to zbir spomenika nastalih u rasponu od više od dvije tisuće godina, od helenističkih hramova iz 4. stoljeća pr. Kr. do osmanskih utvrda izgrađenih početkom 19. stoljeća. Prema klasičnoj mitologiji, Buthrotum su osnovale izbjeglice u bijegu nakon pada Troje. Pri dolasku, Prijamov sin Helen prinio je žrtvu goveda koje se ranjeno domoglo obale, gdje je i uginulo. To se smatralo dobrim znakom, te je mjesto nazvano Buthrotum, što znači ‘ranjeno govedo’. Vergilijev spjev “Eneida” pripovijeda o Enejinom posjetu Butrintu na putu prema Italiji. 
 

Butrint, kazalište   
Razvoj i ranu slavu Butrinta valja pripisati svetištu posvećenom Asklepiju, bogu liječništva, podignutom u 4. stoljeću pr. Kr. Svetište se nalazilo na južnom obronku akropole. Vjernici su dolazili u svetište u potrazi za izlječenjem, ostavljajući simbolične predmete i novac za boga i svećenike koji su ga opsluživali. Butrint je nastao zahvaljujući svetištu, a sveta moć butrintske vode štovala se dok god je postojao i sam grad. Nimfe, kojima je posvećeno nekoliko spomenika na izvoru, bile su božice prirode posebno vezane uz vodu. Čini se da je štovanje nimfi, koje je bilo osobito popularno u području oko Butrinta, zapravo opravdano i razumljivo uzme li se u obzir njegova uska povezanost s vodom. Spilja s nekoliko zavjetnih figurina otkrivena je u blizini Konispolija južno od Butrinta. Do 4. stoljeća pr. Kr. porasla je važnost Buthrotuma, te je oko 380. godine pr. Kr. naselje utvrđeno novim dugim zidom s pet gradskih vrata, obuhvaćajući površinu od 4 hektara.
  
Godine 228. pr. Kr. pao je pod rimsku vlast, dok je u 1. stoljeću pr. Kr. postao sastavnim dijelom provincije Macedonia. Julije Cezar osnovao je koloniju koju je naselio svojim veteranima oko 45. godine pr. Kr., a August je udvostručio veličinu grada i broj rimskih naseljenika. Nove građevine uključivale su akvadukt, terme, više kuća, forum i nimfej. U 3. stoljeću potres je uništio velik dio grada, nakon čega je započelo njegovo sporo, ali neprekidno propadanje. Početkom 6. stoljeća, Buthrotum je postao biskupskim sjedištem, te je izgrađena velika krstionica, jedna od najvećih ranokršćanskih građevina te vrste, i bazilika. Vlast Bizanta nad Butrotom trajala je do 12. stoljeća, nakon čega su područjem vladale mnoge sile s obzirom na to da se nalazilo na strateški važnom mjestu, na plovidbenom putu između Jadranskog i Jonskog mora. Za nj se posebno borila Venecija, do 1796. godine, i Osmansko Carstvo do neovisnosti Albanije 1912. godine. 
Butrint, krstionica   
 
   

Helenistički Butrint – Kazalište

Kazalište u Butrintu izgrađeno je na padini akropole i okrenuto prema kanalu Vivari. Prirodni nagib brežuljka pružio je praktično rješenje za smještaj gledališta, što je tipična značajka antičkih grčkih kazališta. Prvobitno je kazalište vjerojatno bilo vrlo malo. Prošireno je u 3. stoljeću pr. Kr., te je gledalište (cavea) produženo do zgrade riznice. Raspored sjedenja bio je organiziran hijerarhijski, tako da su sjedala najbliža pozornici bila namijenjena najistaknutijim građanima. U Butrintu prvi pravi red sjedala ima klupice za noge i ukrašen je lijepo izvedenim lavljim šapama, dok su se stražnja sjedala sastojala od običnih blokova.
  
Izvedbe se nisu održavale na ravnoj kružnoj površini (orchestra), već na izdignutoj pozornici (scaenae frons). Scena se negdje tijekom rimskog doba intenzivno obnavlja, postaje dublja i visoka najmanje dva kata. Tri velika otvora koja možemo vidjeti i danas služila su za ulaz i izlaz izvođača, dok se u nišama nalazilo obilje kipova. Gledalište je također prošireno u rimsko doba kako bi moglo primiti rastući broj stanovnika. Prolazi kroz kazalište s obje su strane scene natkriveni bačvastim svodom. Još uvijek nije sa sigurnošću utvrđeno kad se kazalište ugasilo, no čini se vjerojatnim kako se to dogodilo u kasnoantičkom razdoblju, baš kao i u ostatku Sredozemlja. Proces uništenja građevine i njezine ponovne uporabe u druge svrhe zacijelo je bio dugotrajan. 
Butrint, zidine   
 
   

Ranokršćanski Butrint – Krstionica

Kršćanstvo je cvjetalo u Butrintu u 5. stoljeću, a grad je imao svojega biskupa. Krstionica je izgrađena u drugoj četvrtini 6. stoljeća, i vjerojatno je djelo majstora koji je radio u obližnjem Nicopolisu. Otkrila ju je Talijanska arheološka misija 1928. godine. Radi se o drugoj po veličini krstionici u Istočnom Rimskom Carstvu, dok se najveća nalazi u Aja Sofiji u Istanbulu. Svaki aspekt arhitekture i dekoracije, poput podnog mozaika krstionice, simbolizira obred krštenja, a fontana s izvorom na vanjskoj strani predstavlja izvor vječnog života. 
   Iznimno vrijedan polikromni mozaički pod Butrintske krstionice najvještije je izrađen i najsloženiji podni mozaik među svim sačuvanim krstionicama iz istog razdoblja. Cjelokupni uzorak poda sastoji se od sedam vrpca koje okružuju krstionički zdenac u središtu, čime ih je ukupno osam – kršćanski broj spasenja i vječnosti. Pozornost posjetitelja koji prijeđe prag glavnog ulaza plijene dva velika pauna u vinovoj lozi koja raste iz velike vaze. Paunovi simboliziraju raj i besmrtnost, a vinova loza predstavlja Euharistiju i Kristovu krv. U srednjem vijeku građevina je znatno izmijenjena kamenim stubovima i novom polukružnom apsidom. Kameno popločenje položeno je iznad mozaika. Na drugim mjestima u gradu dosad je pronađeno osam crkava. Najvažnije se nalaze na ravnici nasuprot kanala Vivari. 
     

Ranonovovjekovni Butrint – Venecijanska utvrda 

Venecijanci su izgradili utvrdu na vrhu brda u 14. stoljeću na zapadnom dijelu prostrane zaravni antičke akropole. Najvažnija srednjovjekovna građevina Butrinta, Kaštel na akropoli, je uglavnom rekonstrukcija iz tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Radi se o moćnoj kuli unutar peterokutnog prostora utvrđenog zidom s kruništem. Međutim, dijelovi izvornog ziđa vidljivi na skici Edwarda Leara iz 1857. godine, te fotografije koje je snimio talijanski arheolog Luigi Maria Ugolini dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog stoljeća svjedoče o moćnom prvobitnom izgledu tvrđave, njezinim visokim kulama i pripadajućim vanjskim bedemima. S tvrđave je pucao jasan pogled na Krfski tjesnac i kanal Vivari. Ranije građevine uklonjene su kako bi se oslobodio prostor za novi dvorac, koji je u početku bio oblikovan kao utvrđen prostor s istaknutim kulama i jednim unutrašnjim dvokatnim uporištem. Druga kula, poznata jedino zahvaljujući Ugolinijevim snimcima, dodana je naknadno unutar zatvorenog prostora uporišta, a moguće je da se koristila kao kaštelanov stan. Talijani su je tridesetih godina dvadesetog stoljeća pretvorili u prebivalište arheologa koji su istraživali lokaciju, a sadržavala je i mali muzej, Muzej Butrint, koji se nalazio unutar obnovljenog dvorca na akropoli u elegantnom i modernom okruženju, preuređen i ponovno otvoren 2005. godine kao izložbeni prostor bogate i složene povijesti ovog područja. Muzej prati povijest Butrinta kao mikrokozmosa povijesti Sredozemlja, blisko povezanoga s okolnim područjem unutar zaljevske mikroregije i krajobraza, s vrijednim ilustracijama koje prikazuju posebno naručene nacrte rekonstrukcije.