Mlinice

Mlinice

Pučka baština neretvanskog bazena

Mlinice, Bosna i Hercegovina

povratak
   
Južno područje Bosne i Hercegovine obilježeno je bogatstvom, vrijednostima i raznolikošću arheološke i arhitektonske baštine, te kontinuiranim naseljavanjem koje na pojedinim mjestima seže do paleolitika. Mostar, Stolac, Počitelj, Ljubuški, Blagaj, Zavala i Blidinje među najznačajnijim su lokalitetima tog područja. U svakom je od njih prirodni položaj imao osobit utjecaj na urbanu morfologiju. Morfologija i autohtona arhitektura ovih gradova nastalih na obalama rijeka Radobolje, Neretve, Bregave, Trebižata i Bune, ili u blizini pećine Vjetrenica i ledenjačkih jezera Blidinje, svjedoče o stoljećima suodnosa čovjeka i prirode. Značaj pojedinih nabrojanih lokaliteta prepoznao je i UNESCO, upisavši ih na Popis svjetske baštine ili na Tentativnu listu (Tentative list).
Blidinje, nekropola Barzonja sa stećcima  
 

 

  

Područje Starog Mosta Starog grada Mostara

Mostar je rezultat uzajamnog djelovanja prirodnih fenomena i ljudskog stvaralaštva tijekom dugog razdoblja. Univerzalne značajke kulturnih krajolika jugoistočne Europe čine sveopći fenomen koji predstavlja opće dobro cijelog čovječanstva. Kulturno-povijesnu vrijednost Mostara čini urbana aglomeracija nastala u 16. stoljeću oko Starog mosta, u vrijeme kada je Osmansko Carstvo bilo na vrhuncu. Povijesni grad Mostar koji premošćuje duboku riječnu dolinu Neretve
  
 
 
razvio se u 15. i 16. stoljeću kao osmanski pogranični grad i tijekom razdoblja Austro-Ugarske u 19. i 20. stoljeću. Mostar je odavna poznat po svojim starim orijentalnim kućama i mostu, po kojemu je i dobio ime. No veći dio povijesnog grada i Stari most, izgrađen prema projektu slavnog arhitekta Hajrudina, uništeni su tijekom rata 1992.–1995. Područje oko Starog mosta s predosmanskim, osmanskim, mediteranskim i zapadnoeuropskim arhitektonskim oblicima izuzetan je primjer multikulturalnog urbanog naselja. 
Mostar, Stari most   
 

 

  
Obnovljeni Stari most i Stari grad Mostar simbol su pomirenja, međunarodne suradnje i suživota različitih kulturnih, etničkih i vjerskih zajednica. Renesansom Starog mosta i njegove okolice obnovljene su i ojačane simbolička snaga i značenje grada Mostara, kao izuzetnog i univerzalnog simbola suživota zajednica različitog kulturnog, etničkog i vjerskog podrijetla, ističući beskrajna nastojanja ljudske solidarnosti za postizanjem mira i snažne suradnje pred golemim katastrofama.
   Područje Starog mosta i Starog grada Mostara upisano je na UNESCO-ov Popis svjetske baštine 2005. godine. Povijesna urbana područja Stoca, Počitelja i Blagaja, lokalitet pećine Vjetrenica u Zavali, te nekropola sa stećcima na području Blidinja nalaze se na Tentativnoj listi, a trenutno se razrađuje materijal za njihovo imenovanje. Opsežni konzervatorski radovi također se izvode na lokalitetima poput Stoca i Počitelja.
Blagaj, tekija na rijeci Buni    

Povijesna jezgra Stolca

Stolac je smješten na području Hercegovine zvanom Humine, na turističkoj trasi koja presijeca Hercegovinu i povezuje planinsko zaleđe Bosne s obalnim područjima Bosne i Hercegovine, Dubrovnikom i Crnom Gorom. Povijesna jezgra Stoca, čuvajući na malom prostoru jedinstvene kulturno-umjetničke i estetske vrednote, primjer je složene kulturno-povijesne i prirodne ambijentalne cjeline. Primjer je organske veze između arhitekture stvorene ljudskom rukom i one nastale djelovanjem prirode, koja također otkriva da je ljepota lokacije bila odlučujuća u njezinom planiranju i gradnji, što je princip često primjenjivan u gradnji srednjovjekovnih gradova. Arhitektonsku cjelinu Stoca čini devet povijesnih slojeva: prapovijesno doba, ilirsko-rimsko doba, rani, zreli i kasni srednji vijek, osmansko razdoblje, austrougarsko razdoblje, te Prva i Druga Jugoslavija. Najvidljivija materijalna svjedočanstva gradskog krajolika otkrivaju obilje različitih utjecaja na arhitekturu grada, u srazu suprotnosti i sličnosti, zakonitosti i paradoksa, planiranja i savršene prirodnosti, koji stvaraju složenu sliku ovog grada izuzetne i univerzalne vrijednosti. Povijesno središte Stoca otvoreno je i lako razumljivo na prvi pogled, te nudi neobičnu priliku i kulturnu povlasticu promatranja utjecaja čak četiriju carstava – Rimskog, Bizantskog, Osmanskog i Austro-Ugarskog, triju kraljevina – Bosne, Mađarske i Jugoslavije, te triju velikih monoteističkih religija: pravoslavnog i katoličkog kršćanstva, islama i judaizma, koji su stvorili najraznolikije arhitektonske stilove i običaje unutar kulturnih krugova koji se definiraju kao mediteranski, srednjoeuropski, zapadnoeuropski, bizantski, balkanski i osmanski. Ipak, unatoč svoj toj raznolikosti, povijesna jezgra Stoca skladan je kulturno-povijesni spomenik individualnih obilježja koja su se stopila u jedinstvenu cjelinu.
 

 

  

Prirodna i arhitektonska cjelina Blagaja

Prirodna i arhitektonska cjelina Blagaja čini prostorno i topografski samodostatnu cjelinu. Blagaj je jedna od najvrjednijih urbano-ruralnih struktura u Bosni i Hercegovini koja se od sličnih struktura razlikuje po:
•  razgranatoj, nepovezanoj urbanoj matrici, organski povezanoj samo položajem “čaršije” kao središnjeg funkcionalnog elementa;
•  utvrdi Stjepan-gradu do koje su nekoć vodile dvije manje i jedna veća ulica.
Urbana struktura, prostorna fizionomija i organizacija Blagaja mogu se pratiti od srednjovjekovnih podgrađa utvrde koja su u osmanskom periodu pretvorena u “kasabu” (grad), a potom u upravno središte. Austrougarsko razdoblje nije donijelo promjene u urbanom razvoju Blagaja. Razdoblje između dva svjetska rata obilježila je stagnacija u razvoju grada, sve do 1961. godine, kada je nagli porast broja stanovnika donio neplaniranu gradnju stambenih četvrti. Analiza arhitektonske baštine i starih gradskih četvrti mahala Blagaja pokazala je da se građevine od veće spomeničke i ambijentalne vrijednosti nalaze na relativno skučenom prostoru duž rijeke Bune: od Lehine ćuprije do vrela Bune, te od Bunske i Harmana mahale do Džamijske ili Carske mahale uz potok Bunsko. One čine međe povijesne jezgre Blagaja s najstarijim mahalama i čaršijom, područjem obrta i trgovine. Ostale su mahale, izuzevši Do i Podgrađa, bile znatno rjeđe napučene, a njihova su imena često bila samo izvedena od toponima starijih stambenih četvrti. 

 

Mlinice – pučko graditeljstvo koje nestaje

Rijeke su arterije urbanih područja Mostara, Stoca, Blagaja i Ljubuškog, u središtu svakodnevnog života njihovih stanovnika. Zajedničko obilježje tih urbanih područja smještenih na velikim rijekama njihovo je pučko graditeljstvo mostova i mlinica – mlinova za brašno i stupa za valjanje i stupanje sukna. Suodnos ljudi i njihovog prirodnog okoliša koji je stvorio ove prirodne i arhitektonske cjeline svjedoči o posebnom načinu iskorištavanja prirodnih resursa koji je nadasve održiv. Način na koji su građevine smještene u prostoru svjedoči o težnji lokalnih graditelja da ih na najjednostavniji mogući način uklope u prirodno okruženje, bez nametanja ambijentu ili težnje da im se okoliš podredi. Način iskorištavanja vodenih tokova ne oštećuje prirodni okoliš i resurse, već poštuje specifična obilježja i ograničenja njihovog okoliša. Najraniji dokazi o postojanju mlinica na Balkanu potječu iz 10. stoljeća. Premda je nemoguće tvrditi kada su izgrađene prve mlinice u Hercegovini, vjerojatno su nastale već u rimsko doba. Prvi dokumentirani izvori datiraju iz 1465. godine. Postojeće sačuvane mlinice datiraju uglavnom iz 18. ili 19. stoljeća, ali su izgrađene na mjestima starijih građevina, koje je uništila rijeka izlivena iz korita ili koje su bile namjerno srušene radi gradnje većih mlinica. Njihov položaj uvjetovan je isključivo snagom vodene struje: izgrađene su gdje struja nije prejaka, već pruža stalan izvor energije za pogon mlinskih kola. To je bio glavni razlog koji je određivao njihov položaj u gradu. 
 
Mostar, mlinica  
 

 

  
Većina mlinica pripada istom tipu građevine, bez većih razlika u konstruktivnom sustavu. Način gradnje bio je u potpunosti podređen njihovoj namjeni i kao takve bile su lišene bilo kakvih suvišnosti u cjelini i u najmanjim detaljima, bez ikakve dekoracije. Većina mlinica ima jedan kat izgrađen preko rijeke, a gotovo su uvijek prekrivene krovom na dvije vode. Gledane s nizvodnog položaja, zbog uvjetovanosti radom mlinskog kola, odaju dojam dvokatne građevine, s gornjim katom oslonjenim na lukove prizemlja. Unutrašnjost mlinice čini jedinstven prostor u kojem se nalazi mlinski kamen. Dužina zdanja ovisi o broju kola, to jest o broju lukova na kojima mlinica stoji nad rijekom. Mlinice na rijekama Radobolja, Trebižat, Bregava i Buna veće su od ostalih mlinica u Bosni i Hercegovini, sa šest do jedanaest mlinskih kola. Kola su postavljena u pravilnom razmaku, a njihov se ritam odražava i na vanjštini u rasporedu lukova. Sve mlinice, osim jedne, imaju vodoravno kolo. Neke mlinice izgrađene na prijelazu 19. u 20. stoljeće imaju gornji kat, korišten kao stan ili privremeni smještaj. Takvi se mlinovi nalaze na rijeci Trebižat u Ljubuškom. Mlinice su bez iznimke građene kamenom, a uglovnici, okviri prozora i vrata i lukovi izrađeni su od fino klesanog kamena. Prekrivene su krovom na dvije vode gotovo bez iznimke. Samo jedna mlinica na rijeci Trebižat ima krov na četiri vode. Jednostavna drvena gredna krovna konstrukcija prekrivena je kamenim pločama, iako su one na mnogim mlinicama zamijenjene kanalicama. Tek nekoliko mlinica izgrađenih u 20. stoljeću ima ravne krovove. Jedna ili dvije opremljene su novom tehnologijom, jer su izgrađene kao parni mlinovi. Jedan takav primjerak nalazi se u Mostaru.
  
Nakon Prvog svjetskog rata, broj mlinica u Bosni i Hercegovini naglo opada, kao izravna posljedica nestanka njihova gospodarskog značaja i uvođenja modernih mlinova na električni pogon. Mlinice ugrožava prvenstveno nebriga nakon njihovog zatvaranja, što je izravna posljedica promjene vlasništva, ostavljajući ih bez skrbnika koji bi o njima brinuo ili ih koristio. Osjetljive su također na nepostojeći ili loše planirani razvoj i na izostanak prepoznavanja njihove vrijednosti i potencijala. Opasnosti kojima su izložene mlinice, kao i njihovo izrazito loše stanje, ali izvanredna vrijednost, nameću nam obvezu poduzimanja svih mogućih mjera za njihovo očuvanje. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika obnavlja dvije mlinice u Mostaru i dvije u Stocu kao dio kampanje za promociju vrijednosti i značaja pučkog graditeljstva. Njihova obnova nameće osnovne konzervatorske zahvate i vraćanje u funkciju. Mostarske mlinice smještene su na rijeci Radobolji. Jedna od njih, koja se zapravo sastoji od dva mlina, jedinstvena je po svojoj jasno čitljivoj povijesnoj složenosti, sa starijim mlinom iz 18. stoljeća i mlađim iz 20. stoljeća, te činjenici da predstavlja jedini primjer parnog mlina s ravnim krovom u Mostaru i okolici. Druga, manja mlinica, tipična je vodena mlinica smještena veoma blizu Starog mosta, UNESCO-ovog lokaliteta svjetske baštine.U Stolcu se također obnavljaju dvije mlinice, obje na rijeci Bregavi i obje tipični primjeri velikih stolačkih mlinica, jedna s osam, a druga sa sedam mlinskih kola. Elezovića mlinica, koja sadrži i mlinarev stan, koristila se do 20. stoljeća. Od Podgradske mlinice sačuvani su samo temelji.