Krf

Krf

Autentičnost i cjelovitost grčkog grada

Krf, Grčka

povratak
    Stari grad Krf na otoku Krfu zapadno od obala Albanije i Grčke nalazi se na strateškom položaju na ulazu u Jadransko more. Korijeni grada sežu u 8. stoljeće pr. Kr. Tri gradske utvrde koje su projektirali znameniti venecijanski inženjeri četiri su stoljeća branile pomorske trgovačke interese Republike Venecije pred Osmanskim Carstvom. 
Krf, centar grada  

 

 

  
Utvrde su tijekom vremena višekratno obnavljanje i djelomično pregrađivane, u novije vrijeme pod britanskom upravom u 19. stoljeću. Uglavnom neoklasični stambeni graditeljski fond u Starom gradu pripada dijelom venecijanskom razdoblju, a dijelom je izgrađen poslije, posebice u 19. stoljeću. Urbana i lučka cjelina Krfa, kao utvrđena sredozemna luka, značajna je zbog visokog stupnja cjelovitosti i autentičnosti. Trećinu područja povijesnog gradskog središta zauzima Spianada (Esplanada) koja se prostire između Stare tvrđave i izgrađenog područja, a koja je do današnje veličine povećana rušenjem brojnih zgrada iz obrambenih razloga 1628. godine. Spianada, najveći otvoreni prostor unutar lokaliteta, zasađen je lijepim stablima i ukrasnim vrtovima iz 19. stoljeća i tijesno je vezan uz gradsku povijest. More i stabla, šume, maslinici i druga vegetacija krajolika u okolici grada značajni su čimbenici prirodnog okoliša.  
  
Neka obilježja zaštitnog područja tijesno su povezana s gradskom poviješću, poput povijesnih groblja, brežuljaka Sotiros i Avrami, te parkova Garitsa i Anemomylos. Ta jedinstvena kulturna cjelina visoke estetske vrijednosti nominirana je za upis na Popis svjetske baštine 31. srpnja 2007. godine, a grčko Ministarstvo kulture proglasilo ga je “povijesnim spomenikom predviđenim za zaštitu”. Cjelina fortifikacija i Starog grada Krfa nalazi se na strateškom položaju na ulazu u Jadransko more. Povijesni korijeni grada sežu u 8. stoljeće pr. Kr. i u bizantsko razdoblje. Bio je izložen različitim utjecajima i mješavini različitih naroda. Od 15. stoljeća Krf je oko četiri stoljeća bio pod mletačkom vlašću, da bi se potom izmjenjivale francuska, britanska i grčka vlast. U raznim je prigodama morao braniti mletačko pomorsko carstvo od osmanske vojske.  
Krf, Trg heroja borbe za Cipar   

 

 

  
Krf je izvanredan primjer fortifikacijskog graditeljstva koji je projektirao arhitekt Michele Sanmicheli, a svoju je vrijednost dokazao u pravom ratovanju. Specifični identitet Krfa odražava se u planu njegovih fortifikacija i neoklasičnoj graditeljskoj baštini, što ga stavlja uz bok drugim velikim sredozemnim utvrđenim lučkim gradovima. Upis na Popis svjetske baštine obavljen je prema kriteriju iv: urbana i lučka cjelina Krfa kojima dominiraju fortifikacije venecijanskog porijekla predstavlja arhitektonski primjer izuzetne univerzalne vrijednosti po svojoj autentičnosti i cjelovitosti. Očuvana je sveukupna forma fortifikacija u kojima se mogu
  
vidjeti ostaci iz razdoblja venecijanske okupacije, uključujući Staru citadelu i Novu tvrđavu, ali prvenstveno zahvati iz britanskog razdoblja. Sadašnji oblik cjelina je zadobila obnovama u 19. i 20. stoljeću. Autentičnost i cjelovitost urbanog tkiva odnose se prije svega na neoklasični grad. Odgovornost za zaštitu grada dijeli nekoliko ustanova na temelju odgovarajućih odluka, uključujući Ministarstvo kulture Grčke – ministarska odluka iz 1980. godine, Ministarstvo za okoliš, prostorno planiranje i javne radove – predsjednička odluka iz 1980. i Općina Krf – predsjednička odluka iz 1981.

Krf, Palača sv. Mihovila i sv. Jurja

 

  

Stari Grci, Rimljani i Bizantinci

Krf, prvi među Jonskim otocima na ulazu u Jadran, prva je naselila skupina Eretrijaca (775.–750. pr. Kr.). Korinćani su 734. pr. Kr. južno od današnjeg Starog grada osnovali koloniju znanu kao Kerkyra. Grad je postao važna pomorska točka i trgovište na plovnom putu prema Siciliji, te je osnovao druge kolonije u Iliriku i Epiru. Krf i obala Epira došli su pod vlast Rimske Republike (229. pr. Kr.), a služili su kao polazna točka za rimska osvajanja na istoku. U vrijeme Kaligulina carevanja dva su učenika sv. Pavla Apostola, sv. Jason, biskup Ikonija i Sosipater, biskup Tarsa, donijeli kršćanstvo na otok. U doba podjele Carstva Krf je pripao Istočnom Rimskom Carstvu i tada započinje dugo burno razdoblje tijekom kojega su otok napali i opljačkali i Goti 551. godine. Stanovništvo je postupno napustilo stari grad i preselilo se na poluotok koji nadvisuju dva vrha – korifi, na kojem se danas nalazi Stara citadela. Mlečani, čiji je položaj u južnom Jadranu postupno jačao, pohrlili su u pomoć oslabljenom Bizantu, štiteći istovremeno vlastitu trgovinu s Konstantinopolom od normanskog kneza Roberta Guiscarda. Krf su 1081. osvojili Normani, ali ga je Bizantsko Carstvo povratilo 1084. godine. Po završetku Četvrtog križarskog rata i križarskog pljačkanja Konstantinopola 1204. godine Bizantsko Carstvo je razbijeno. Zauzvrat vojnoj potpori Mlečani su dobili sve pomorske baze neophodne za nadzor nad Egejskim i Jonskim morem, uključujući Krf, koji su kratko držali 1204.–1214.
 

Srednjovjekovni vladari: Normani, Anžuvinci, Mlečani

U sljedećih pola stoljeća otok je potpao pod vlast Epirskih despota (1214.–1267.), a potom napuljskih Anžuvinaca (1267.–1368.), koji su se njime koristili kako bi ojačali svoje pozicije u odnosu na Bizantsko Carstvo i Mletačku Republiku. Mali srednjovjekovni grad rastao je između dva utvrđena vrha, bizantskog Castela da Mare i anžuvinskog Castela di Terra, zaštićen obrambenim zidom utvrđenim kulama. Pisani izvori iz prve polovice 13. stoljeća govore o podijeljenosti upravne i vjerske vlasti između stanovnika citadele i stanovnika vanjskih dijelova grada, na prostoru koji danas zauzima Spianada. Republika Venecija iskoristila je unutrašnje sukobe koji su razdirali Napuljsko kraljevstvo i preuzela nadzor nad Krfom (1386.–1797.) kako bi učvrstila svoju pomorsku i trgovačku moć na južnom Jadranu. 
  
Kontinuirani zahvati određivanja, poboljšanja i proširenja srednjovjekovnog utvrđenog perimetra odražavaju gospodarsku i stratešku ulogu Krfa tijekom četiri stoljeća venecijanske okupacije. U ranom 15. stoljeću aktivnosti su bile usredotočene na srednjovjekovni grad i razvoj lučke infrastrukture (pristaništa, molovi, arsenali), a nastavilo se obnavljanjem obrambenih građevina. Početkom 16. stoljeća prokopan je kanal kojim je srednjovjekovni grad odsječen od predgrađa. Nakon osmanske opsade grada 1537. i paljenja predgrađa započet je novi program radova kako bi se citadela dodatno odvojila od grada, a njezina obrana pojačala. Potez zemljišta, današnja Spianada, očišćen 1516. godine proširen je rušenjem kuća nasuprot zidina citadele, na nasipima kanala podignuta su dva bastiona, sniženi su perimetralni zidovi, a stare su utvrde zamijenjene novim građevinama. Radovi temeljeni na nacrtima Michelea Sanmichelija (1487.–1559.), dovršeni 1558. godine, doveli su obranu grada u korak s ubrzanim napretkom u razvoju artiljerije tijekom prethodnih desetljeća. Sljedeća je osmanska opsada 1571. potaknula Mlečane da se upuste u golemi pothvat kojim su obuhvaćeni srednjovjekovni grad, njegova predgrađa, luka i sve vojne građevine (1576.–1588.). Ferrante Vitelli, arhitekt savojskog vojvode smjestio je utvrdu Nova tvrđava na niski brežuljak sv. Marka zapadno od starog grada kako bi nadzirala okolno područje i more, te 24 predgrađa okružena zidinama s jarkom, bastionima i četiri ulaza. Izgrađene su i druge vojne i civilne građevine, a luka Mandraki iz 15. stoljeća obnovljena je i proširena. Istovremeno je srednjovjekovni grad prenamijenjen za specifičnu vojnu namjenu – katedrala je preseljena u novi dio grada u 17. stoljeću postavši Stara citadela. Obrambeni sustav dodatno je ojačan prema zapadu drugim bedemom između 1669. i 1682. godine, djelom vojnog inženjera Filippa Vernade. Osmanlije su 1714. pokušale ponovno osvojiti Moreju (Peloponez), ali se venecijanski otpor pojačao kada su se osmanske snage uputile prema Krfu. Pomoć kršćanskih pomorskih flota i austrijska pobjeda u Mađarskoj 1716. pridonijeli su spašavanju grada.
 
Krf, Palača Kapodistrias   
 

 

  

Moderni Krf: Francuzi, Britanci i Kraljevina Grčka

Mir u Campo Formiu 1797. označio je kraj Republike Venecije, a Krf dolazi pod francusku upravu (1797.–1799.), sve do povlačenja Francuske pred rusko-turskim savezom koji je osnovao Sjedinjene Države Jonskih otoka, s glavnim gradom u Krfu (1799.–1807.). Iscrtavanje teritorijalnih granica u Europi nakon pada Napoleona, nakon kratkog međurazdoblja obnovljene francuske vlasti (1807.–1814.), učinilo je Krf sljedećih pola stoljeća britanskim protektoratom (1814.–1864.). Kao glavni grad Sjedinjenih Država Jonskih otoka Krf je izgubio strateški značaj. Pod upravom britanskog visokog povjerenika Sir Thomasa Maitlanda (1816.–1824.) građevne su aktivnosti bile usmjerene na Spianadu. Njegov nasljednik Sir Frederic Adam (1824.–1832.) posvetio se javnim radovima: gradnji vodovoda, rekonstrukciji stare citadele
  
 
 
i gradnji novih vojnih građevina na mjestu venecijanskih građevina, obnovi i gradnji novih gradskih zdanja, te reorganizaciji obrazovnog sustava (1824. otvorena je nova Jonska akademija), doprinijevši uzavrelim intelektualnim interesima koji su zaiskrili za francuske okupacije. Istovremeno su Britanci započeli s rušenjem vanjskih fortifikacija na zapadnom dijelu grada i planiranjem stambenih četvrti izvan obrambenih zidina. Otok je 1864. godine priključen Kraljevini Grčkoj. Tvrđave su razoružane, a više je dijelova perimetralnih zidova i fortifikacija postupno uklonjeno. Otok je postao omiljeno odmaralište europske aristokracije. Stari grad teško je oštećen u bombardiranju 1943. Uz gubitak ljudskih života, uništene su brojne kuće i javne građevine: Jonski parlament, kazalište, knjižnica, četrnaest crkava, te niz građevina u Staroj citadeli.
Krf, Stara tvrđava