Prvobitno je naselje nastalo na najvišem dijelu poluotoka na području danas zvanom Sv. Marija koje je bilo povezano s kopnom na zapadu, a štitilo je duboki zaljev iznimno pogodan za sidrenje. Položaj koji su prema moru omeđivale strme hrdi visoke i do 35 metara, a sa sjeverne strane velika i dovoljno strma prirodna padina pružao je relativnu sigurnost naselju stoga što se neprijatelj, osvajač ili pljačkaš koji bi se približio s kopna ili mora mogao pravovremeno uočiti. To je bila strateška pozicija koja je pružala iznimnu mogućnost nadzora nad brodovima koji su plovili istočnojadranskim plovidbenim pravcem poznatim već u antičko doba. Zaštićen zaljev s dobrim sidrištem i padine poluotoka s izvorima pitke vode omogućili su razvoj života i blagostanje naselja. Prema legendi, izvorno je naselje utvrđeno na strani okrenutoj prema kopnu najprije palisadom, a poslije suhozidom. Dubrovnik je dostigao svoj današnji obuhvat u 13. stoljeću. Zidine se sustavno osuvremenjuju sve do 1660. godine, kada je dovršen i posljednji bastion sv. Stjepana smješten na južnom dijelu zidina. Zidine duge 1940 metara sastoje se od glavnih gradskih zidina, šesnaest kula, tri tvrđave, šest bastiona, dviju ugaonih utvrda, tri bedema s nizovima tureta, tri jarka, dviju bočnih utvrda, jednog valobrana i dva podizna mosta. Na nekim mjestima visok i do 25 metara, glavni gradski zid na kopnenoj strani debljine je 4–6 metara, a na morskoj strani 1,5–3 metra. Mnogobrojni poznati i nepoznati domaći i inozemni graditelji te glasoviti majstori pridonijeli su izgradnji zidina, premda će nam većina graditelja zauvijek ostati nepoznata. 

Povijesna jezgra Dubrovnika s gradskim bedemima, utvrdama i jarkom registirana je 1966. godine kao kulturno dobro u Hrvatskoj. Godine 1979. uvrštena je u UNESCO-ov Popis svjetske kulturne baštine. Zaštićeno je 18,8 hektara dubrovačkog zemljišta. S obzirom na to da se radi o lokalitetu pod zaštitom UNESCO-a, graditeljska baština Dubrovnika mora se pažljivo uključiti u suvremeni način života uz strogo pridržavanje konzervatorskih načela. Zaštićena područja ne smiju se odvojiti od kontaktnih gradskih područja, već se moraju funkcionalno prožimati uz zadržavanje vizualne ravnoteže. Svi se postupci prostornog planiranja moraju odvijati u neposrednoj vezi s urbanističkim i kulturno-povijesnim vrijednostima graditeljske baštine. Starogradska jezgra, koju je neprestano potrebno obnavljati, predstavlja najatraktivniji dio gradskog života. Razna devastirana područja valja revitalizirati kako bi se potaknuo povratak mlađeg stanovništva i turista. Poboljšanje uvjeta stanovanja osigurat će stvaranje općih društvenih, obrazovnih, kulturnih i rekreacijskih sadržaja. Promišljena i funkcionalna organizacija života u starogradskoj jezgri ovisi o obnovi postojećih zgrada i napuštenih područja. Novija analiza postojećih sportskih sadržaja ukazala je na nedostatak raznolikosti i broja sadržaja koji trenutno ne udovoljavaju zahtjevima stanovnika ili turista. Projekt dječjeg igrališta na Pelinama započeo je kao obnova jednog napuštenog igrališta, a doveo je do otkrića važnog arheološkog područja ispod kule Minčeta. Cilj uređenja dječjeg igrališta na Pelinama je podizanje kvalitete života i privlačenje mlađeg stanovništva u starogradsku jezgru. Projekt igrališta na Pelinama uspješno je stvorio suvremen i pristupačan gradski prostor koji se dobro uklopio u okolnu graditeljsku baštinu istodobno zadržavajući iznimno vrijedan arheološki park. 

 

Ljevaonica se nalazi u sjeverozapadnom dijelu povijesne jezgre, na području nekadašnjih tanglija ili kliješta. Zahvaljujući gradskom zidu izgrađenom 1457. godine između kule Minčeta i kule Gornji ugao, tanglije postaju dijelom gradskog područja, a navedeni je prostor odabran za gradnju ljevaonice. Sa svih je strana bio zaštićen od neprijatelja izvana, a s unutrašnje strane odvojen od Grada kako bi se spriječilo širenje mogućeg požara. 

Tijekom arheoloških istraživanja otkriveni su zidovi i dijelovi koji su činili gradski bedem. Zidovi su srušeni kad su izgubili obrambenu funkciju, a zemljište je nasuto sterilnim slojem zemlje i poravnano radi izgradnje ljevaonice. Djelovala je s prekidima od 15. stoljeća nadalje, sve do Velikog potresa 1667. godine, nakon kojega je područje djelomice zatrpano šutom iz ruševina okolnih kuća te se dalje koristilo kao odlagalište smeća. Zona u kojoj se nalazila peć nastavila je funkcionirati još kratko vrijeme, dok su se ostali dijelovi koristili sporadično i neplanski sve dok ljevaonica konačno nije potpuno zasuta. Rastopljeni metal koristio se za lijevanje zvona, topova, topovskih kugli i ostale opreme arsenala Republike. Nije se proizvodilo samo za domaće potrebe, već i za izvoz u Španjolsku s kojom je Dubrovnik oduvijek njegovao čvrste veze. Izvozilo se i u Italiju i Veneciju s kojima su dobri trgovački odnosi nadjačali i preživjeli mnogobrojne prolazne sukobe proizašle iz preklapanja interesa i težnji. Područje tanglija zasuto je u nekoliko navrata, što je stvorilo jasan stratigrafski slijed. Iskopavanja su potvrdila pretpostavku o postojanju koncentrirane kasnosrednjovjekovne i novovjekovne industrijske aktivnosti u ovome dijelu grada.

Stradun ili Placa, kako je nazivaju Dubrovčani, glavni je otvoreni gradski prostor Dubrovnika i njegovo najatraktivnije šetalište i okupljalište. To je mjesto događanja svih gradskih proslava i procesija, ali i glavna poslovna ulica Grada. Ta najšira ulica dijeli Grad na sjevernu i južnu polovicu. Istovremeno predstavlja najkraći put od zapadnih do istočnih gradskih vrata. Dužina Straduna je otprilike 300 metara. Nastao je kao posljedica trgovačkih i sve intenzivnijih društveno-ekonomskih veza između rimsko-grčkog naselja na otočiću Lave (Laus) i hrvatskog (slavenskog) naselja na kopnu. Malobrojna rimsko-grčka zajednica miješala se s hrvatskim (slavenskim) žiteljima, te je u 12. stoljeću Dubrovnik već imao pretežito hrvatski (slavenski) etnički karakter. 

Tvrđava Revelin nalazi se u istočnom dijelu Grada, ispred Vrata od Ploča. Izgrađena je kako bi se obranio istočni prilaz Gradu i gradska luka. Prvobitna je tvrđava podignuta 1463. godine, u vrijeme kad je Osmansko Carstvo predstavljalo ozbiljnu prijetnju. Dobila je ime po pojmu rivellino ili revellino koji se rabi u fortifikacijskom graditeljstvu za označavanje vrste utvrde izgrađene nasuprot najslabijih točaka gradskog obrambenog sustava ili nasuprot pojedinim gradskim vratima u svrhu osnaživanja obrambenog položaja. S obzirom na iznenadnu pojavu opasnosti od mletačkog napada tijekom postojanja Svete lige potkraj 15. stoljeća, bilo je potrebno pojačati ovo osjetljivo mjesto u fortifikacijskom sklopu Grada. Senat je taj zadatak povjerio Antoniu Ferramolinu, iskusnom graditelju utvrda u službi đenoveškog admirala Andree Dorie, pouzdanog prijatelja Dubrovačke Republike.