Dubrovnik

Dubrovnik

Utvrđeni biser Jadrana – grad za sva godišnja doba

Dubrovnik, Hrvatska

povratak
   
Grad Dubrovnik je živući spomenik, niska bisera bogate materijalne i nematerijalne baštine. Dubrovnik je ekonomsko, kulturno i obrazovno središte južne Dalmacije te administrativno središte Dubrovačko-neretvanske županije. Počeci i historija izgradnje gradskih zidina podudaraju se s počecima i historijom razvoja samoga grada Dubrovnika ili Grada, napisanog velikim početnim slovom, kako ga zovu njegovi stanovnici. Naime, zidine su oduvijek bile njegov conditio sine qua non, što izriče, ovjekovječuje i do naših dana slavi čuveni natpis uklesan u nadvratnik ulaza u tvrđavu Lovrijenac: Non bene pro toto libertas venditur auro – Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta. Sloboda je bila ideal Dubrovnika, koji je dostignut i sačuvan kroz vijekove. Tako se na zastavi Dubrovačke republike, srednjovjekovne državice čije je središte bio Dubrovnik, isticao natpis Libertas.
Dubrovnik, Festa sv. Vlaha, procesija   
   
Prema legendi, počeci Dubrovnika vezani su uz propast antičkoga grada Epidaura, koji se nalazio na području današnjeg Cavtata, a čije su se izbjeglice naselile na hridi zvanoj Laus ili Raus, te tako osnovale Dubrovnik. Međutim, u arheološkim istraživanjima pronađen je novčić iz 4. do 3. vijeka prije nove ere u starogradskoj jezgri Dubrovnika, koji svjedoči da je na tom mjestu postojalo naselje već u helenističko doba. 
  
Osim toga, ostali numizmatički i epigrafski nalazi iz rimskog doba potvrđuju kontinuitet života na području srednjovjekovnoga grada. Prema najnovijim etimološkim interpretacijama, latinsko ime Dubrovnika – Ragusium, koje dolazi od grčke riječi ragousa, što znači krševito, škrapasto ostrvo, također potvrđuje tu teoriju. Slavensko ime Dubrovnik potječe od dubrava = ’šuma’, koja je prekrivala padine brda Srđ.
Dubrovnik, kip sv. Vlaha    
Prvobitno je naselje nastalo na najvišem dijelu poluostrva na području danas zvanom Sveta Marija, koje je bilo povezano s kopnom na zapadu, a štitilo je duboki zaliv veoma pogodan za sidrenje. Položaj koji su prema moru omeđivale strme hridi visoke i do 35 metara, a sa sjeverne strane velika i dovoljno strma prirodna padina pružao je relativnu sigurnost naselju budući da se neprijatelj, osvajač ili pljačkaš koji bi se približio s kopna ili mora mogao na vrijeme uočiti. To je bila strateška pozicija koja je davala izuzetnu mogućnost nadzora nad brodovima koji su plovili istočnojadranskim plovidbenim pravcem poznatim već u antičko doba. Zaštićen zaliv s dobrim sidrištem i padine poluostrva sa izvorima pitke vode omogućili su razvoj života i blagostanje naselja. Prema legendi, izvorno je naselje utvrđeno na strani okrenutoj prema kopnu najprije palisadom, a kasnije suhozidom. Dubrovnik je dostigao svoje današnje dimenzije u 13. vijeku. Zidine se sistematično osavremenjuju sve do 1660. godine, kada je dovršen i posljednji bastion svetog Stjepana smješten na južnom dijelu zidina. Zidine duge 1940 metara sastoje se od glavnih gradskih zidina, šesnaest kula, tri tvrđave, šest bastiona, dvaju ugaonih utvrđenja, tri bedema s nizovima tureta, tri jarka, dvaju bočnih utvrđenja, jednog nasipa koji brani od talasa i dva podizna mosta. Na nekim mjestima visok i do 25 metara, glavni gradski zid na kopnenoj strani debljine je 4–6 metara, a na morskoj strani 1,5–3 metra. Mnogobrojni poznati i nepoznati domaći i inozemni graditelji te čuveni majstori doprinijeli su izgradnji zidina, iako će nam većina graditelja zauvijek ostati nepoznata. Historijska jezgra grada s gradskim bedemima, utvrđenjima i jarkom registirana je 1966. godine kao kulturno dobro u Hrvatskoj, a 1979. godine ona je uvrštena u UNESCO-ov Popis svjetske kulturne baštine, čime je zaštićeno 18,8 hektara dubrovačkog zemljišta. S obzirom na to da se radi o lokalitetu pod zaštitom UNESCO-a, graditeljska baština Dubrovnika mora se pažljivo uključiti u savremeni način života uz strogo pridržavanje konzervatorskih načela. Zaštićena područja ne smiju se odvojiti od kontaktnih gradskih područja, već se moraju funkcionalno prožimati uz zadržavanje vizuelne ravnoteže, a svi se postupci prostornoga planiranja moraju odvijati u neposrednoj vezi s gradskim i kulturno-historijskim vrijednostima graditeljske baštine. 
 
Dubrovnik, kula Minčeta   
 
   

UNESCO-ova svjetska baština

Starogradska jezgra, koju je potrebno neprestano obnavljati, predstavlja najatraktivniji dio gradskoga života. Razna devastirana područja treba revitalizirati kako bi se podstakao povratak mlađeg stanovništva i turista, a poboljšanje uvjeta stanovanja dovest će do stvaranja općih društvenih, obrazovnih, kulturnih i rekreacijskih sadržaja. Promišljena i funkcionalna organizacija života u starogradskoj jezgri ovisi o obnovi postojećih zgrada i napuštenih područja. Analiza postojećih sportskih sadržaja ukazala je na nedostatak raznolikosti i broja sadržaja koji trenutno ne udovoljavaju zahtjevima stanovnika ili turista. Projekt dječijeg igrališta na Pelinama započeo je kao obnova jednog napuštenog igrališta, koja je dovela do otkrića važne arheološke zone ispod kule Minčeta. Cilj je uređenja dječijeg igrališta na Pelinama podizanje kvaliteta života i privlačenje mlađeg stanovništva u starogradsku jezgru. Ovaj je projekt uspješno stvorio savremen i pristupačan gradski prostor koji se dobro uklopio u okolnu graditeljsku baštinu istovremeno zadržavajući izuzetno vrijedan arheološki park. 
  

Kasnosrednjovjekovna i ranonovovjekovna ljevaonica 

Nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Grada u historijskoj jezgri Dubrovnika, na području nekadašnjih tanglija ili kliješta. Zahvaljujući gradskom zidu izgrađenom 1457. godine, između kule Minčeta i kule Gornji ugao, tanglije postaju dio gradskog područja. Navedeni je prostor odabran za gradnju ljevaonice, a sa svih je strana bio zaštićen od neprijatelja spolja, dok je s unutrašnje strane odvojen od Grada kako bi se spriječilo širenje mogućeg požara. Tokom arheoloških istraživanja otkriveni su zidovi koji su činili gradski bedem. Zidovi su srušeni kad su izgubili odbrambenu funkciju, a zemljište je nasuto sterilnim slojem zemlje i poravnano radi izgradnje ljevaonice. Ona je djelovala s prekidima od 15. vijeka nadalje sve do velikog zemljotresa 1667. godine, nakon kojeg je područje djelimično zatrpano šutom od ruševina okolnih kuća te se dalje koristilo kao odlagalište smeća. Zona u kojoj se nalazila peć nastavila je funkcionirati još kratko vrijeme, dok su se ostali dijelovi koristili sporadično i neplanski sve dok ljevaonica konačno nije potpuno zasuta. Rastopljeni metal koristio se za lijevanje zvona, topova, topovskih kugli i ostale opreme arsenala Republike. Nije se proizvodilo samo za domaće potrebe, već i za izvoz u Španiju, s kojom je Dubrovnik oduvijek njegovao čvrste veze. Izvozilo se i u Italiju i Veneciju, s kojima su dobri trgovački odnosi nadjačali i preživjeli mnogobrojne prolazne sukobe proizašle iz preklapanja interesa i težnji. Područje tanglija zasuto je u nekoliko navrata, što je stvorilo jasan stratigrafski slijed. Iskopavanja su potvrdila pretpostavku o postojanju koncentrirane srednjovjekovne i novovjekovne industrijske aktivnosti u ovom dijelu Grada. Unutrašnjost tvrđave i terasa u njenom sastavu koristi se za arheološke izložbe, bankete, vjenčanja i koncerte s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom te za predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Dubrovnik, glavni gradski trg, Crkva sv. Vlaha  

Stradun ili Glavna ulica 

Stradun ili Placa, kako je nazivaju Dubrovčani, glavni je otvoreni gradski prostor Dubrovnika i njegovo najatraktivnije šetalište i okupljalište. To je mjesto događanja svih gradskih proslava i procesija, ali i glavna poslovna ulica Grada. Ta najšira ulica dijeli Grad na sjevernu i južnu polovinu. Istovremeno, ona predstavlja najkraći put od zapadnih do istočnih gradskih vrata. Dužina Straduna je otprilike 300 metara. Nastao je kao posljedica trgovačkih i sve intenzivnijih društveno-ekonomskih veza između rimsko-grčkog naselja na ostrvcetu Lave (Laus) i hrvatskog (slavenskog) naselja na kopnu. Malobrojna rimsko-grčka zajednica miješala se s hrvatskim (slavenskim) stanovnicima, te je u 12. vijeku Dubrovnik već imao pretežno hrvatsko-slavenski etnički karakter. 
   Od 14. vijeka prevladava hrvatski element. Krajem 11. vijeka, uski kanal koji je razdvajao naselja ispunjen je zemljom kako bi se naselja povezala i kako bi se stvorio novi prostor za trgovačke odnose. Placa je poprimila puni značaj krajem 12. vijeka kada su oba naselja opasana gradskim zidinama i tako postala jedinstvena gradska cjelina. Stradun je popločan 1468. godine. Njegove krečnjačke ploče danas su izlizane od upotrebe, glatke poput leda, visokog sjaja, reflektiraju svjetlost, te se čini kao da i nisu od kamena već od stakla. Zanimljivo je spomenuti da je polovina ulica popločana ribljim uzorkom u jednom smjeru, dok je druga polovina popločana koristeći isti uzorak, no suprotnog smjera. Na mjestu dodira dvaju uzoraka nalazi se jedna malena krečnjačka ploča pravougaonog oblika uzidana u pod, jedini dio slagalice koji se razlikuje od ostalih.

Dubrovnik, tvrđava Revelin   

Tvrđava Revelin 

Nalazi se u istočnom dijelu Grada, ispred Vrata od Ploča, a izgrađena je kako bi se odbranio istočni dio Grada i gradska luka. Prvobitna je tvrđava podignuta 1463. godine, u vrijeme kada je Osmansko carstvo predstavljalo ozbiljnu prijetnju. Dobila je ime po pojmu rivellino ili revellino, koji se koristi u fortifikacijskom građevinarstvu za označavanje vrste utvrđenja izgrađenog nasuprot najslabijim tačkama gradskog odbrambenog sistema ili nasuprot pojedinim gradskim vratima u svrhu osnaživanja odbrambenog položaja. S obzirom na iznenadnu pojavu opasnosti od mletačkog napada tokom postojanja Svete lige krajem 15. vijeka, bilo je potrebno pojačati ovo osjetljivo mjesto u fortifikacijskom sklopu Grada. Senat je taj zadatak povjerio Antoniju Ferramolinu, iskusnom graditelju utvrđenja u službi đenovskog admirala Andree 
  
Dorije, pouzdanog prijatelja Dubrovačke republike. Godine 1538. Senat je odobrio Ferramolinove nacrte novog i znatno jačeg Revelina. No, trebalo je 11 godina da se tvrđava izgradi, a za to su vrijeme stali svi građevinski radovi u Dubrovniku kako bi se tvrđava dovršila u što kraćem roku. Revelin je dovršen 1549. godine. Tvrđava ima oblik nepravilnog četverougla, čiji sjeverni ugao tvori oštar istaknuti klin. Ulaz u tvrđavu nalazi se na južnoj strani na mjestu gdje ulica koja prolazi kroz dvoje utvrđenih vrata siječe veliki plato. I tvrđava i plato izolirani su sa svih strana. Južna strana strmo se obrušava u more, dok gradski jarak okružuje tvrđavu sa svih ostalih strana. U debelom sjevernom zidu tvrđave Revelin, na nivou jarka, hodnici su podijeljeni u male odsječke s trostrukim puškarnicama, koje su ujedno opremljene odzračnicima koji završavaju na gornjem spratu tvrđave.