Nacionalni park Butrint

Nacionalni park Butrint

Priroda i arheologija

Nacionalni park Butrint, Albanija

go back
   
Područje oko antičkog grada Butrinta u južnoj Albaniji nije samo stanište mnogih globalno ugroženih vrsta već je to prostor bogate kulturne istorije, čime je zaslužio da bude uvršten u Uneskovu Listu svjetske baštine. Nacionalni park obuhvata vrlo raznolika prirodna, poluprirodna i vještačka staništa – slatkovodne močvare, trščake, sredozemne šume i makije, oranice i voćnjake, te priobalne vode sa stjenovitim i pješčanim obalama, otvorena halofitska područja... Sva ta staništa udomljavaju i štite mnogobrojne životinje i biljke, uključujući vrste koje su i globalno i regionalno ugrožene, zbog čega je područje Butrinta jedno od najvažnijih područja bioraznolikosti u Albaniji. 
Butrint, arheološka lokacija   
 
   
Antički grad Butrint prvi put proglašen je kulturnim spomenikom 1948. godine, a 1999. registrovan je kao Uneskov lokalitet svjetske baštine. Godine 2003. močvarni kompleks, uključujući dio lagune i priobalno područje Butrinta – Rt Stillo, proglašen je ramsarskim područjem i nacionalnim parkom – kategorija II IUCN (International Union for Conservation of Nature – Međunarodna unija za očuvanje prirode). S obzirom na važnost očuvanja njegovog arheološkog i istorijskog nasljeđa, Butrint je 1992. godine proglašen zaštićenim lokalitetom Uneskove svjetske baštine. Kulturni značaj krajolika i arheoloških nalazišta potvrđen je i priznat uvećanjem područja zaštićenog kao Uneskov lokalitet svjetske baštine za dodatnih 2900 hektara. 
 

Park prirode Butrint

Park je izuzetno važan radi očuvanja bioraznolikosti. Radi se o području sa šesnaest ugroženih vrsta flore i četrnaest globalno ugroženih vrsta faune. Tektonska laguna koja se prostire na području od 1600 hektara daje oblik močvarnom području, okruženom brežuljcima obraslim šumama, planinama, te slatkovodnim i bočatnim močvarama; to područje povezano je s Krfskim tjesnacom kanalom Vivari. Prosječna dubina „jezera” iznosi 14 metara (najveća dubina je 22 metra), dok prirodni kanal Vivari ima širinu do 100 metara. Arheološki ostaci Butrinta dio su prirodnog šumskog područja s kompleksnim ekosistemom, koji zavisi od obližnjeg slatkovodnog jezera Butrint i kanala Vivari (odvodi vodu jezera u Jonsko more). Butrint je jedinstveno mjesto zahvaljujući kombinaciji istorijskih spomenika i prirodnog okruženja. 
 
Taj predio bio je omiljena destinacija kružnih putovanja (grand tour) po Evropi u 18. i 19. vijeku. Područje Butrinta je dom za šesnaest ugroženih vrsta flore, uključujući vrste Agrimonia eupatoria, Capparis spinosa i Laurus nobilis. Područje je takođe stanište dvanaest rijetkih vrsta – kao što su Alkano corcyrensis SE i Limonium anfracium, te četiri nedovoljno poznate vrste – kao što je Scabiosa epirota. Park je stanište globalno ugroženih vrsta (dvije kritično ugrožene vrste, dvije ugrožene i deset osjetljivih), na primjer Rhinolophus i Myotis. Butrint udomljuje 17% svih vrsta koje žive u Albaniji. Park je posebno dojmljiv zbog svojih vodozemaca, gmizavaca, ptica i sisara (uključujući vuka), te predstavlja jedino mjesto u Albaniji na kojem žive epirska kornjača, pješčana boa i balkanski zidni gušter. Butrintski zaliv i močvara Vrina važna su hranilišta i gnjezdilišta ptica. U zimskom periodu jata močvarica (uključujući barsku šljuku, crvenonogu prutku, zlatara pijukavca i žalara cirikavca) posjećuju tamošnje plićake. Godine 2003. Butrint je proglašen močvarom od međunarodnog značaja u okviru Ramsarske konvencije o močvarama. 
 

Mitovi i istorija Butrinta

Butrint je mikrokosmos istorije Sredozemlja, svjedok usponâ i padova velikih carstava koja su vladala ovim područjem. Danas je to jedinstvo spomenika nastalih u rasponu od više od dvije hiljade godina – od helenističkih hramova iz 4. vijeka prije Hrista do otomanskih tvrđava izgrađenih početkom 19. vijeka. Prema klasičnoj mitologiji, Buthrotum su osnovale izbjeglice nakon pada Troje. Pri dolasku, Prijamov sin Helen prinio je žrtvu – govedo koje je u borbi na obali ranio i ubio. To se smatralo dobrim znakom, te je mjesto nazvano Buthrotum, što znači „ranjeno govedo”. 

Butrint, pozorište   
Vergilijev spjev Eneida pripovijeda o Enejinoj posjeti Butrintu na putu prema Italiji. Razvoj i ranu slavu Butrinta valja pripisati hramu posvećenom Asklepiju, bogu medicine, podignutom u 4. vijeku prije Hrista. Hram se nalazilo na južnom obronku akropole. Vjernici su dolazili u hram u potrazi za izlječenjem, ostavljajući simbolične predmete i novac za boga i sveštenike koji su ga opsluživali. Butrint je nastao zahvaljujući svetilištu, a sveta moć butrintske vode poštovala se dok god je postojao i sam grad. Nimfe kojima je posvećeno nekoliko spomenika na izvoru bile su boginje prirode posebno vezane za vodu. Čini se da je poštovanje nimfi, koje je bilo posebno popularno u području oko Butrinta, opravdano i razumljivo – uzme li se u obzir njegova povezanost s vodom. Pećina s nekoliko zavjetnih figurina otkrivena je u blizini Konispolija, južno od Butrinta. Do 4. vijeka prije Hrista porasla je važnost Butrinta, te je oko 380. godine prije Hrista naselje utvrđeno novim dugačkim zidom i s pet gradskih vrata, obuhvatajući površinu od četiri hektara. 
 
Godine 228. prije Hrista pao je pod rimsku vlast, dok je u 1. vijeku prije Hrista postao sastavni dio provincije Macedonia. Julije Cezar osnovao je koloniju koju je naselio svojim veteranima oko 45. godine prije Hrista, a Avgust je udvostručio veličinu grada i broj rimskih naseljenika. Nove građevine uključivale su akvadukt, kupalište, kuće, forum i nimfej. U 3. vijeku zemljotres je uništio veliki dio grada, nakon čega je započelo njegovo sporo, ali neprekidno propadanje. Početkom 6. vijeka Butrint je postao biskupsko sjedište, te je izgrađena velika krstionica, jedna od najvećih ranohrišćanskih građevina te vrste, i bazilika. Vlast Vizantijaca nad Butrintom trajala je do 12. vijeka, nakon čega su područjem vladale mnoge sile, s obzirom na to da se nalazilo na strateški važnom prostoru – na plovidbenom putu između Jadranskog i Jonskog mora. Za njega su se posebno borili Venecija (do 1796. godine) i Osmansko carstvo (do nezavisnosti Albanije 1912. godine).
Butrint, krstionica   
 
   

Helenistički Butrint – pozorište

Pozorište u Butrintu izgrađeno je na padini akropole i okrenuto je prema kanalu Vivari. Korišćenje prirodnog nagiba brežuljka pružilo je praktično rješenje za smještaj gledalaca, što je tipična karakteristika antičkih grčkih pozorišta. Prvobitno pozorište vjerovatno je bilo vrlo malo. Prošireno je u 3. vijeku prije Hrista, te je gledalište (cavea) produženo do zgrade riznice. Raspored sjedjenja bio je organizovan hijerarhijski, tako da su sjedišta najbliža pozornici bila namijenjena najistaknutijim građanima. U Butrintu prvi pravi red sjedišta ima klupice za noge i ukrašen je lijepo izvedenim lavljim šapama, dok su se stražnja sjedišta sastojala od običnih blokova.
 
Predstave se nisu održavale na ravnoj kružnoj površini (orchestra), već na izdignutoj pozornici (scaenae frons). Scena se negdje tokom rimskog doba intenzivno obnavlja, postaje dublja i visoka najmanje dva sprata. Tri velika otvora, koje možemo vidjeti i danas, služila su za ulaz i izlaz izvođača, dok se u nišama nalazilo obilje kipova. Auditorijum je takođe proširen u rimsko doba kako bi mogao odgovoriti rastućem broju stanovnika. Prolazi kroz pozorište s obje strane scene natkriveni su bačvastim svodom. Još uvijek nije sa sigurnošću utvrđeno kad se pozorište ugasilo, ali čini se vjerovatnim da se to dogodilo u kasnoantičkom periodu, baš kao i u ostatku Sredozemlja. Proces uništenja objekta i njegove obnove u druge svrhe svakako je bio dugotrajan i razvučen.
Butrint, zidine   
 
   

Ranohrišćanski Butrint – krstionica

Hrišćanstvo je procvjetalo u Butrintu u 5. vijeku, a grad je imao svog biskupa. Krstionica je izgrađena u drugoj četvrtini 6. vijeka, i vjerovatno je djelo majstora koji je radio u blizini Nicopolisa. Otkrila ju je italijanska arheološka misija 1928. godine. Radi se o drugoj po veličini krstionici u Istočnom rimskom carstvu, dok se najveća nalazi u Aja Sofiji u Istanbulu. Svaki aspekt arhitekture i dekoracije (podni mozaik) krstionice simbolizuje obred krštenja, a fontana na njenoj spoljašnjoj strani predstavlja izvor vječnog života. Izuzetno vrijedan polihromni mozaički pod butrintske krstionice
 

 

najvještije je izrađen i predstavlja najsloženiji podni mozaik sačuvanih krstionica iz istog razdoblja. Cjelokupni uzorak poda sastoji se od sedam traka koje okružuju krsni bazen u središtu čineći broj osam, hrišćanski broj spasenja i vječnosti. Pažnju posjetioca koji pređe prag glavnog ulaza plijene dva velika pauna u vinovoj lozi koja raste iz velike vaze. Paunovi simbolizuju raj, a vinova loza predstavlja euharistiju i Hristovu krv. U srednjem vijeku građevina je znatno izmijenjena pomoću kamenih stubova i nove polukružne apside. Mozaik je popločan kamenom. Na drugim mjestima u gradu dosad je pronađeno osam crkava. Najvažnije se nalaze na ravnici naspram kanala Vivari. 

     

Ranonovovjekovni Butrint – Venecijanska tvrđava 

Venecijanci su u 14. vijeku izgradili tvrđavu na vrhu brda, na zapadnom dijelu prostrane ravne površine antičke akropole. Kaštel na akropoli, najvažnija srednjovjekovna građevina Butrinta, uglavnom je produkt rekonstrukcije iz tridesetih godina dvadesetog vijeka. Radi se o moćnoj kuli unutar petougaonog prostora utvrđenog zidom s kruništem. Međutim, dijelovi prvobitnog zida, skica Edwarda Leara iz 1857. godine, te fotografije koje je snimio italijanski arheolog Luigi Maria Ugolini dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog vijeka, svjedoče o moćnom prvobitnom izgledu tvrđave, njenim visokim kulama i pratećim spoljnim bedemima. S tvrđave se prostirao jasan pogled na Krfski tjesnac i kanal Vivari. Ranije građevine uklonjene su kako bi se oslobodio prostor za novi dvorac, koji je u početku bio oblikovan kao prostor s istaknutim kulama i jednim unutrašnjim dvospratnim uporištem. Druga kula (poznata jedino zahvaljujući Ugolinijevim snimcima) dodata je naknadno unutar zatvorenog prostora uporišta, a moguće je da se koristila kao kaštelanov stan. Italijani su je tridesetih godina dvadesetog vijeka pretvorili u prebivalište arheologa koji su istraživali lokaciju, a imala je i mali muzej. Muzej Butrint koji se nalazio unutar obnovljenog dvorca na akropoli, u elegantnom i modernom okruženju, preuređen je i ponovno otvoren 2005. godine kao izložbeni prostor bogate i složene istorije ovog područja. Muzej prati istoriju Butrinta kao mikrokosmosa istorije Sredozemlja, blisko povezanoga s okolnim područjem unutar zalivske mikroregije i zalivskog pejzaža, ilustracijama na posebno naručenim nacrtima obnove i bogatom arhivskom građom.