Dubrovnik

Dubrovnik

Utvrđeni biser Jadrana – grad za sva godišnja doba

Dubrovnik, Hrvatska

go back
    Grad Dubrovnik je živi spomenik, niska bisera sa bogatim materijalnim i nematerijalnim nasljeđem. Dubrovnik je ekonomski, kulturni i obrazovni centar južne Dalmacije, te administrativno središte Dubrovačko-neretvanske županije. Počeci i istorija gradnje gradskih zidina podudaraju se sa počecima i istorijom razvoja samog grada Dubrovnika ili Grada (s velikim početnim slovom) – kako ga zovu Dubrovčani. Naime, zidine su oduvijek bile njegov conditio sine qua non, što kazuje, ovjekovječuje i do naših dana slavi čuveni natpis uklesan u nadvratnik ulaza u tvrđavu Lovrijenac: Non bene pro toto libertas venditur auro – Sloboda se ne prodaje ni za sve blago svijeta. Sloboda je bila ideal Dubrovnika koji je dostignut i sačuvan kroz vijekove. Tako se na zastavi Dubrovačke republike, srednjovjekovne državice čije je središte bio Dubrovnik, isticao natpis „Libertas”.
Dubrovnik, povorka na dan Sv. Vlaha   
    Prema legendi, počeci Dubrovnika vezani su za propast antičkog grada Epidaura, koji se nalazio na području današnjeg Cavtata, a čije su se izbjeglice nastanile na hridi zvanoj Laus ili Raus i tako osnovale Dubrovnik. Međutim, arheološkim istraživanjima u starogradskom jezgru Dubrovnika pronađen je novčić iz 4–3. vijeka prije Hrista, koji svjedoči da je na tom mjestu postojalo naselje još u helenističkom periodu.   
Osim toga, ostali numizmatički i epigrafski nalazi iz rimskog doba potvrđuju kontinuitet života na području srednjovjekovnog grada. Prema najnovijim etimološkim interpretacijama, latinsko ime Dubrovnika – Ragusium, koje dolazi od grčke riječi ragousa, što znači krševito, škrapovito ostrvo, takođe potvrđuje tu teoriju. Slovensko ime Dubrovnik vezuje se za dubravu – šumu koja je prekrivala padine brda Srđ.
Dubrovnik, kip Sv. Vlaha    
Prvobitno naselje nastalo je na najvišem dijelu poluostrva – na području danas zvanom Sv. Marija, koje je bilo povezano s kopnom na zapadu, a štitilo je duboki zaliv, posebno pogodan za sidrenje. Položaj koji su prema moru omeđivale strme hridi visoke i do 35 metara, a sa sjeverne strane velika i dovoljno strma prirodna padina, pružao je relativnu sigurnost naselju jer se neprijatelj, osvajač ili pljačkaš koji bi se približio s kopna ili mora mogao na vrijeme uočiti. To je bila strateška pozicija koja je pružala posebnu mogućnost nadgledanja brodova koji su plovili istočnojadranskim plovidbenim pravcem, poznatim već u antičkom dobu. Zaštićen zaliv s dobrim sidrištem i padine poluostrva s izvorima pitke vode omogućili su razvoj života i blagostanje naselja. Prema legendi, prvobitno je naselje utvrđeno na strani okrenutoj prema kopnu najprije palisadom, a kasnije suvim zidom. Dubrovnik je dostigao današnju površinu u 13. vijeku. Zidine su se sistematski osavremenjivale sve do 1660. godine, kada je dovršen i posljednji bastion Sv. Stjepana smješten na južnom dijelu zidina. Zidine duge 1940 metara sastoje se od glavnih gradskih zidina, šesnaest kula, tri tvrđave, šest bastiona, dvije ugaone tvrđave, tri bedema s nizovima tureta, tri jarka, dvije bočne tvrđave, jednog lukobrana i dva podizna mosta. Na nekim mjestima visok i do 25 metara, glavni gradski zid na kopnenoj strani debljine je 4–6 metara, a na morskoj strani 1,5–3 metra. Mnogobrojni poznati domaći i inostrani graditelji i čuveni majstori doprinijeli su izgradnji zidina, premda će većina neimara zauvijek ostati nepoznata. 
 
 
Dubrovnik, kula Minčeta   
 
   

Uneskova svjetska baština 

Istorijsko jezgro grada s gradskim bedemima, tvrđavama i jarkom registirovano je 1966. godine kao kulturno dobro u Hrvatskoj. Godine 1979. uvršteno je u Uneskovu Listu svjetske kulturne baštine. Zaštićeno je 18,8 hektara dubrovačkog zemljišta. S obzirom na to da se radi o lokalitetu pod zaštitom Uneska, graditeljska baština Dubrovnika mora se pažljivo uključiti u savremeni način života – uz strogu primjenu konzervatorskih načela. Zaštićena područja ne smiju se odvojiti od kontaktnih gradskih područja, već se moraju funkcionalno prožimati uz zadržavanje vizuelne ravnoteže. Svi postupci prostornog planiranja moraju se odvijati u neposrednoj vezi s gradskim i kulturno-istorijskim vrijednostima graditeljske baštine. Starogradsko jezgro koje je potrebno stalno obnavljati predstavlja najatraktivniji dio gradskog života. Mnoga devastirana područja valja revitalizovati kako bi se podstakao povratak mlađeg stanovništva i turista. Poboljšanje uslova stanovanja dovešće do stvaranja opštih društvenih, obrazovnih, kulturnih i rekreativnih sadržaja. Promišljena i funkcionalna organizacija života u starogradskom jezgru zavisi od obnove postojećih zgrada i napuštenih područja. Analiza postojećih sportskih sadržaja pokazala je da oni trenutno ne zadovoljavaju potrebe stanovnika i turista. Projekat dječjeg igrališta na Pelinama započeo je kao obnova jednog napuštenog igrališta; ta obnova dovela je do otkrića važne arheološke zone ispod kule Minčeta. Cilj uređenja dječjeg igrališta na Pelinama jeste kvalitetniji život i privlačenje mlađeg stanovništva u starogradsko jezgro. Projekat igrališta na Pelinama rezultirao je savremenim i pristupačnim gradskim prostorom, koji se dobro uklopio u okolnu graditeljsku baštinu, istovremeno zadržavajući posebno vrijedan arheološki park. 
 

Kasnosrednjovjekovna i ranonovovjekovna livnica 

Nalazi se u sjeverozapadnom dijelu grada u istorijskom jezgru Dubrovnika, na području nekadašnjih tanglija ili kliješta. Zahvaljujući gradskom zidu izgrađenom 1457. godine između kule Minčeta i kule Gornji ugao, tanglije postaju dio gradskog područja, a navedeni prostor odabran je za gradnju livnice. Sa svih strana bio je zaštićen od spoljašnjih neprijatelja, a s unutrašnje strane odvojen od Grada kako bi se spriječilo širenje mogućih požara. 
Tokom arheoloških istraživanja otkriveni su zidovi koji su činili gradski bedem. Zidovi su srušeni kad su izgubili odbrambenu funkciju, a zemljište je nasuto sterilnim slojem zemlje i poravnato radi izgradnje livnice. Djelovala je s prekidima od 15. vijeka sve do velikog zemljotresa 1667. godine; nakon zemljotresa teren je djelimično zatrpan šutom od ruševina okolnih kuća, pa se dalje koristio kao deponija. Zona u kojoj se nalazila peć nastavila je da funkcioniše još kratko vrijeme, dok su se ostali dijelovi koristili sporadično i neplanski sve dok livnica konačno nije potpuno zasuta. Rastopljeni metal koristio se za livenje zvona, topova, topovskih kugli i ostale opreme arsenala Republike. Nije se proizvodilo samo za domaće potrebe već i za izvoz u Španiju, s kojom je Dubrovnik oduvijek njegovao čvrste veze. Izvozilo se i u Italiju i Veneciju, s kojima su dobri trgovački odnosi nadjačali i preživjeli mnogobrojne sukobe proizašle iz preklapanja interesa i težnji. Područje tanglija zasipano je u nekoliko navrata, što je stvorilo jasan stratigrafski slijed. Iskopavanja su potvrdila pretpostavku o postojanju koncentrisane srednjovjekovne i novovjekovne industrijske aktivnosti u ovom dijelu grada. 

Dubrovnik, glavni gradski trg, Crkva Sv. Vlaha  

Stradun ili Glavna ulica 

Stradun (za Dubrovčane – Placa) glavni je otvoreni gradski prostor Dubrovnika i njegovo najatraktivnije šetalište i okupljalište. To je mjesto događanja svih gradskih proslava i procesija, ali i glavna poslovna ulica Grada. Ta najšira ulica dijeli Grad na sjevernu i južnu polovinu. Istovremeno predstavlja najkraći put od zapadnih do istočnih gradskih vrata. Dužina Straduna je otprilike 300 metara. Nastao je kao posljedica trgovačkih i sve intenzivnijih društveno-ekonomskih veza između rimsko-grčkog naselja na ostrvcetu Lave (Laus) i hrvatskog (slovenskog) naselja na kopnu. Malobrojna rimsko-grčka zajednica miješala se s hrvatskim (slovenskim) stanovnicima, pa je Dubrovnik već u 12. vijeku imao pretežno hrvatsko-slovenski etnički karakter. Od 14. vijeka preovladava hrvatski živalj. 
 
Krajem 11. vijeka uski kanal koji je razdvajao naselja ispunjen je zemljom kako bi se naselja povezala i kako bi se stvorio novi prostor za trgovačke odnose. Placa je dobila pun značaj krajem 12. vijeka, kada su oba naselja opasana gradskim zidinama i tako postala jedinstvena gradska cjelina. Stradun je popločan 1468. godine. Njegove krečnjačke ploče danas su izlizane od upotrebe, glatke su poput leda, visokog sjaja, reflektuju svjetlost, te se čini kao da i nisu od kamena već od stakla. Zanimljivo je spomenuti da je polovina ulica popločana ribljim uzorkom u jednom smjeru, dok je druga polovina popločana istim uzorkom suprotnog smjera. Na mjestu dodira dvaju uzoraka nalazi se jedna malena krečnjačka ploča pravougaonog oblika uzidana u pod, jedini dio slagalice koji se razlikuje od ostalih.
 

Dubrovnik, Fort Revelin  

Tvrđava Revelin 

Nalazi se u istočnom dijelu Grada, ispred Vrata od Ploča. Izgrađena je kako bi se odbranio istočni dio Grada i gradska luka. Prvobitna tvrđava podignuta je 1463. godine, u vrijeme kad je Osmansko carstvo predstavljalo ozbiljnu prijetnju. Dobila je ime po pojmu rivellino ili revellino koji se koristi u fortifikacijskom graditeljstvu za označavanje vrste tvrđave izgrađene naspram najslabijih tačaka gradskog odbrambenog sistema ili naspram pojedinih gradskih vrata u cilju jačanja odbrambenog položaja. S obzirom na iznenadne opasnosti od mletačkog napada tokom postojanja Svete lige pred kraj 15. vijeka, bilo je potrebno pojačati ovo osjetljivo mjesto u fortifikacijskom dijelu Grada. Senat je taj zadatak povjerio Antoniju Ferramolinu, iskusnom graditelju tvrđava u službi đenovskog admirala Andree Dorije, pouzdanog prijatelja Dubrovačke republike. Godine 1538. Senat je odobrio Ferramolinove nacrte novog i znatno jačeg Revelina.
 
Trebalo je jedanaest godina da se izgradi, a za to vrijeme stali su svi građevinski radovi u Dubrovniku kako bi se tvrđava dovršila u što kraćem roku. Revelin je dovršen 1549. godine. Tvrđava ima oblik nepravilnog četvorougla čiji sjeverni ugao pravi oštar istaknuti klin. Ulaz u tvrđavu nalazi se na južnoj strani, na mjestu gdje ulica koja prolazi kroz dvoje utvrđenih vrata siječe veliki plato. I tvrđava i plato izolovani su sa svih strana. Južna strana strmo se obrušava u more, dok gradski jarak okružuje tvrđavu sa svih ostalih strana. U debelom sjevernom zidu tvrđave Revelin, na nivou jarka, hodnici su izdijeljeni na manje cjeline s trostrukim puškarnicama, koje su ujedno opremljene ventilacionim kanalima koji se završavaju na gornjem spratu tvrđave. Unutrašnjost tvrđave i njene terase koriste se za arheološke izložbe, bankete, vjenčanja i koncerte s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom, kao i za predstave Dubrovačkih ljetnih igara.