Bosna i Hercegovina

Bosna i Hercegovina

Pučka baština neretvanskog bazena

Bosna i Hercegovina, Bosna i Hercegovina

go back
    Južno područje Bosne i Hercegovine obilježeno je bogatstvom i raznolikošću arheološke i arhitektonske baštine, te kontinuiranim naseljavanjem koje na pojedinim mjestima seže do paleolita. Mostar, Stolac, Počitelj, Ljubuški, Blagaj, Zavala i Blidinje među najznačajnijim su lokalitetima toga područja. Prirodni položaj imao je poseban uticaj na urbanu morfologiju svakog od njih. Morfologija i autohtona arhitektura ovih gradova, nastalih na obalama rijeka Radobolje, Neretve, Bregave, Trebižata i Bune, ili u blizini pećine Vjetrenica i ledničkog jezera Blidinje, svjedoče o vjekovnom odnosu čovjeka i prirode. Značaj pojedinih navedenih lokaliteta prepoznao je i Unesko i upisao ih na Listu svjetske baštine (World Heritage List) odnosno na Listu kandidata (Tentative list). Značaj pojedinih navedenih lokaliteta prepoznao je i Unesko i upisao ih na Listu svjetske baštine (World Heritage List) odnosno na Listu kandidata (Tentative list).
Blidinje, nekropola Barzonja sa stećcima  
 

 

 

Područje Starog mosta starog grada Mostara

Mostar je rezultat uzajamnog djelovanja prirodnih fenomena i ljudskog stvaralaštva tokom dugog razdoblja. Univerzalne karakteristike kulturnih predjela jugoistočne Evrope fenomen su koji predstavlja opšte dobro cijelog čovječanstva. Kulturno-istorijsku vrijednost Mostara čini urbana aglomeracija nastala u 16. vijeku oko Starog mosta, u vrijeme kada je Otomansko carstvo bilo na vrhuncu. Istorijski grad Mostar koji premoštava duboku rječnu dolinu Neretve razvio se u 15. i 16. vijeku kao otomanski pogranični grad i tokom razdoblja Austro-Ugarske u 19. i 20. vijeku. 
 
 
 
 
Mostar je odavno poznat po starim orijentalnim kućama i mostu, po kome je i dobio ime. Ali, veći dio istorijskog grada i Stari most, izgrađen prema projektu slavnog arhitekte Hajrudina, uništeni su tokom rata 1992–1995. Područje oko Starog mosta s predosmanskim, osmanskim, mediteranskim i zapadnoevropskim arhitektonskim oblicima, izuzetan je primjer multikulturalnog urbanog naselja. Obnovljeni Stari most i stari grad Mostar simbol su pomirenja, međunarodne saradnje i suživota različitih kulturnih, etničkih i vjerskih zajednica.
Mostar, Stari most   
 

 

  „Renesansa” Starog mosta i njegove okoline obnovila je i ojačala simboličko značenje grada Mostara – kao izuzetnog i univerzalnog simbola suživota zajednica različitog kulturnog, etničkog i vjerskog porijekla, simbola koji ističe važnost ljudske solidarnosti u postizanju mira i snažne saradnje u velikim nesrećama.   
Lokalitet je upisan na Uneskovu Listu svjetske baštine 2005. godine. Istorijska urbana područja Stolca, Počitelja i Blagaja, lokalitet pećine Vjetrenica u Zavali, te nekropola sa stećcima u Blidinju nalaze se na Listi kandidata, a trenutno se razrađuje materijal za njihovo imenovanje. Na nekim lokalitetima izvode se i opsežni konzervatorski radovi (Stolac, Počitelj).
Blagaj, tekija na rijeci Buni    

Istorijsko jezgro Stolca

Stolac je smješten na području Hercegovine zvanom Humine, na turističkoj trasi koja presijeca Hercegovinu i povezuje planinsko zaleđe Bosne s obalnim područjima Bosne i Hercegovine, Dubrovnikom i Crnom Gorom.
Istorijsko jezgro Stolca, čuvajući na malom prostoru jedinstvene kulturno-umjetničke i estetske vrijednosti, primjer je složene kulturno-istorijske i prirodne ambijentalne cjeline. Primjer je organske veze arhitekture koju je stvorio čovjek i prirodne arhitekture, koja takođe otkriva da je ljepota lokacije bila odlučujuća u planiranju i gradnji, što je princip često primjenjivan u gradnji srednjovjekovnih gradova. Arhitektonsku cjelinu Stolca čini devet istorijskih slojeva: praistorijsko doba, ilirsko-rimsko doba, rani, zreli i kasni srednji vijek, otomansko razdoblje, austro-ugarsko razdoblje, prva i druga Jugoslavija. Najvidljivija materijalna svjedočanstva gradskog područja otkrivaju obilje različitih uticaja na arhitekturu grada – u sudaru suprotnosti i sličnosti, zakonitosti i paradoksa, planiranja i savršene prirodnosti, koji stvaraju složenu sliku ovog grada izuzetne i univerzalne vrijednosti. 
Istorijsko središte Stolca otvoreno je i lako razumljivo na prvi pogled, te nudi neobičnu priliku i kulturnu povlasticu posmatranja uticaja ništa manje nego četiri carstva (Rimskog, Vizantijskog, Otomanskog i Austro-Ugarskog), tri kraljevine (Bosne, Mađarske i Jugoslavije), te tri velike monoteističke religije: hriršćanstva (pravoslavnog i katoličkog), islama i judizma, koji su stvorili najraznolikije arhitektonske stilove i običaje unutar kulturnih krugova koji se definišu kao mediteranski, srednjoevropski, zapadnoevropski, vizantijski, balkanski i otomanski. Ipak, uprkos toj raznolikosti, istorijsko jezgro Stolca skladan je kulturno-istorijski spomenik individualnih obilježja koja su se stopila u jedinstvenu cjelinu.
 
 

 

 

Prirodna i arhitektonska cjelina Blagaja

Blagaj je jedna od najvrednijih urbano-ruralnih struktura u Bosni i Hercegovini. Čini je prostorno i topografski samostalna cjelina koja se od sličnih struktura razlikuje po razgranatoj, nepovezanoj urbanoj matrici, organski povezanoj samo položajem čaršije kao središnjeg funkcionalnog elementa, te po tvrđavi Stjepan gradu, do koje su nekad vodile dvije manje i jedna veća ulica. Urbana struktura, prostorna fizionomija i organizacija Blagaja mogu se pratiti od srednjovjekovnih predgrađa tvrđave, koja su u otomanskom periodu pretvorena u kasabu (grad), a potom u upravno središte. Austro-ugarsko razdoblje nije donijelo promjene za urbani razvoj Blagaja. Period između dva svjetska rata obilježila je stagnacija u razvoju grada, sve do 1961. godine kada je nagli porast broja stanovnika donio neplaniranu gradnju stambenih četvrti. Analiza arhitektonske baštine i starih gradskih četvrti (mahala) pokazala je da se građevine od veće spomeničke i ambijentalne vrijednosti nalaze na relativno skučenom prostoru duž rijeke Bune: od Lehine ćuprije do vrela Bune, te od Bunske i Harmana mahale do Džamijske ili Carske mahale (uz potok Bunsko). One čine granice istorijskog jezgra Blagaja sa najstarijim mahalama i čaršijom, područjem zanata i trgovine. Ostale mahale (izuzevši Do i Podgrađe) bile su znatno rjeđe naseljene, a njihova imena često su bila izvedena od toponima starijih stambenih četvrti.
 

 

Vodenice – pučka arhitektura koja nestaje 

Rijeke su arterije urbanih područja Mostara, Stolca, Blagaja i Ljubuškog – u središtu su svakodnevnog života njihovih stanovnika. Zajedničko obilježje tih urbanih područja smještenih na velikim rijekama jeste pučka arhitektura mostova i vodenica (mlinova za brašno) i stupâ za valjanje i pranje sukna. Suodnos ljudi i njihovog prirodnog okruženja, koji je stvorio ove prirodne i arhitektonske cjeline, svjedoči o posebnom načinu iskorišćavanja prirodnih resursa koji je prije svega održiv. Način na koji su građevine smještene u prostoru svjedoči o težnji lokalnih graditelja da ih na najjednostavniji način uklope u prirodno okruženje, bez nametanja ambijentu ili težnje da im se okolina podredi. Način iskorištavanja vodenih tokova ne oštećuje prirodnu sredinu i resurse već poštuje specifična obilježja i ograničenja njihovog okruženja. Najraniji dokazi o postojanju vodenica na Balkanu potiču iz 10. vijeka. Iako je nemoguće tvrditi kada su izgrađene prve vodenice u Hercegovini, vjerovatno je da su nastale već u rimskom periodu. Prvi dokumentovani izvori datiraju iz 1465. godine. Sačuvane vodenice potiču uglavnom iz 18. ili 19. vijeka, ali su izgrađene na mjestima starijih građevina koje su uništene izlivanjem rijeke ili koje su namjerno srušene radi gradnje većih vodenica. Njihov položaj uslovljen je isključivo snagom vodene struje: izgrađene su tamo gdje struja nije prejaka već pruža stalan izvor energije za pogon mlinskih kola. To je bio glavni razlog koji je određivao njihovo položaj u gradu. Većina vodenica pripada istom tipu građevine, bez većih razlika u konstrukciji. Način gradnje bio je u potpunosti podređen njihovoj namjeni – lišene su suvišne dekoracije. Većina vodenica ima jedan sprat izgrađen preko rijeke, a gotovo uvijek prekrivene su krovom na dvije vode.
Mostar, vodenica  
 

 

 
 Gledane sa nizvodne strane, zbog uslovljenosti radom mlinskog kola, stvaraju utisak dvospratne građevine, s gornjim spratom oslonjenim na lukove prizemlja. Unutrašnjost vodenice čini jedinstven prostor u kome se nalaze mlinska kola. Dužina zdanja zavisi od broja kola, to jest od broja lukova na kojima vodenica stoji nad rijekom. Vodenice na rijekama Radobolja, Trebižat, Bregava i Buna veće su od ostalih vodenica u Bosni i Hercegovini – sa šest do jedanaest mlinskih kola. Kola su postavljena u pravilnom razmaku, a njihov ritam ispoljava se i na spoljašnosti u rasporedu lukova. Sve vodenice, osim jedne, imaju vodoravno kolo. Neke vodenice sagrađene na prelazu 19. u 20. vijek imaju gornji sprat, korišćen kao stan ili privremeni smještaj (takvi se mlinovi nalaze na rijeci Trebižat u Ljubuškom). Vodenice su bez izuzetka građene kamenom, a uglovnici, okviri prozora i vrata, kao i lukovi izrađeni su od fino klesanog kamena. Prekrivene su krovom na dvije vode gotovo bez izuzetka (samo jedna vodenica na rijeci Trebižat ima krov na četiri vode). Jednostavna krovna konstrukcija od drvenih greda prekrivena je kamenim pločama, iako su one na mnogim vodenicama zamijenjene kanalicama. Tek nekoliko vodenica sagrađenih u 20. vijeku ima ravne krovove. Jedna ili dvije opremljene su novom tehnologijom pošto su izgrađene kao parni mlinovi (jedan takav primjerak nalazi se u Mostaru).
Nakon Drugog svjetskog rata broj vodenica u Bosni i Hercegovini naglo opada, što je direktna posljedica gubitka njihovog privrednog značaja i uvođenja modernih mlinova na električni pogon. Unutrašnjost vodenice čini jedinstven prostor u kome se nalaze mlinska kola. Dužina zdanja zavisi od broja kola, to jest od broja lukova na kojima vodenica stoji nad rijekom. Vodenice na rijekama Radobolja, Trebižat, Bregava i Buna veće su od ostalih vodenica u Bosni i Hercegovini – sa šest do jedanaest mlinskih kola. Kola su postavljena u pravilnom razmaku, a njihov ritam ispoljava se i na spoljašnosti u rasporedu lukova. Sve vodenice, osim jedne, imaju vodoravno kolo. Neke vodenice sagrađene na prelazu 19. u 20. vijek imaju gornji sprat, korišćen kao stan ili privremeni smještaj (takvi se mlinovi nalaze na rijeci Trebižat u Ljubuškom). 
 
Vodenice su bez izuzetka građene kamenom, a uglovnici, okviri prozora i vrata, kao i lukovi izrađeni su od fino klesanog kamena. Prekrivene su krovom na dvije vode gotovo bez izuzetka (samo jedna vodenica na rijeci Trebižat ima krov na četiri vode). Jednostavna krovna konstrukcija od drvenih greda prekrivena je kamenim pločama, iako su one na mnogim vodenicama zamijenjene kanalicama. Tek nekoliko vodenica sagrađenih u 20. vijeku ima ravne krovove. Jedna ili dvije opremljene su novom tehnologijom pošto su izgrađene kao parni mlinovi (jedan takav primjerak nalazi se u Mostaru). Nakon Drugog svjetskog rata broj vodenica u Bosni i Hercegovini naglo opada, što je direktna posljedica gubitka njihovog privrednog značaja i uvođenja modernih mlinova na električni pogon. Vodenice prvenstveno ugrožava nebriga nakon njihovog zatvaranja – promjenom vlasništva ostaju bez staratelja koji bi o njima brinuo ili ih koristio; ugrožene su i loše planiranim razvojem i činjenicom da se ne prepoznaju njihove vrijednosti i potencijali. Izuzetno loše stanje vodenica i opasnosti kojima su izložene, ali i njihova posebna vrijednost, nameću obavezu da se preduzmu sve moguće mjere za njihovo očuvanje. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, kao dio kampanje za promociju vrijednosti i značaja pučke arhitekture, obnavlja dvije vodenice u Mostaru i dvije u Stolcu. Njihova obnova nameće osnovne konzervatorske intervencije i vraćanje u funkciju. Mostarske vodenice smještene su na rijeci Radobolji. Jedna od njih, jedinstvena po svojoj jasno čitljivoj istorijskoj složenosti, sastoji se zapravo od dva mlina – starijeg iz 18. vijeka i mlađeg iz 20. vijeka; istovremeno, ona je jedini primjer parnog mlina s ravnim krovom u Mostaru i okolini. Druga, manja vodenica, tipična je vodena vodenica smještena veoma blizu Starog mosta, Uneskovog lokaliteta svjetske baštine. U Stolcu se takođe obnavljaju dvije vodenice, obje na rijeci Bregavi i obje tipični primjeri velikih stolačkih vodenica – jedna s osam, a druga sa sedam mlinskih kola. Elezovića vodenica, koja sadrži i mlinarev stan, koristila se do 20. vijeka. Od Podgradske vodenice sačuvani su samo temelji.