Piran

Piran

Grad na morskoj pjeni

Piran, Slovenija

povratak
   
Piran je grad stare gradske jezgre i bogate graditeljske baštine, te jedinstvenog kulturnog krajolika sa solanama u kojima se i danas proizvodnja djelomice temelji na tradicionalnom uzgoju. Institut za mediteransku baštinu Znanstveno-istraživačkog centra Primorskog sveučilišta, u suradnji s Općinom Piran i drugim ustanovama za zaštitu baštine, priprema stručnu podlogu za nominaciju grada Pirana i njegovog prirodnog okoliša za UNESCO. Piranski poluotok ima vrlo povoljan položaj – planinski greben na sjevernoj strani štiti ga od bure, strma padina i zaljev na istočnoj strani omogućavaju dobar pregled nad jedinim prilazom s kopna, stoga je bio naseljen već u prapovijesti. U pličinama oko Rta Madona pronađen je kameni bodež iz brončanog doba, a na starom gradskom trgu pronađeni su nalazi iz srednjeg brončanog doba.

Piran, venecijanska palača 

 

 
Piranska je obala u razdoblju rimske vladavine bila posuta maritimnim vilama koje su vjerojatno povezivale gospodarsku proizvodnju većih posjeda, istovremeno služeći pomorskim vezama sjevernog Jadrana. U Piranu su pronađeni brojni dokazi naseljavanja iz vremena kada je to područje bilo dijelom rimske Desete regije (Regio Decima). Tijekom burnog razdoblja kasne antike, stanovnici su potražili utočište u lakše branjivim zaklonima duž obale. Strateški položaj Piranskog poluotoka došao je tada ponovno do izražaja, stoga je Piran ubrzo gusto naseljen.
 

Povijesni podaci

Piran se u pisanim izvorima prvi put spominje u 7. stoljeću zajedno s ostalim istarskim gradovima (Ravennatis Anonymi Cosmographia). Čini se da se život u gradu odvijao kontinuirano, mijenjajući samo vlast: u 7. stoljeću pod bizantskom je vlašću, u drugoj polovici 8. stoljeća zajedno s Istrom potpao je pod franačku vlast, 952. godine uključen je u Njemačko Carstvo kao dio Furlanske Marke. Nakon 1209. akvilejski je patrijarh postao istarski markgrof i vladar. 
 
Razdoblje relativne samostalnosti završilo je 1283. godine, kada je Piran potpao pod venecijansku vlast. Dugo, mirno i povoljno razdoblje venecijanske vladavine završilo je 1797. propašću Mletačke Republike. Nakon toga Istra i Piran postaju dijelom Küstenlanda u sklopu Austrijskog Carstva, odnosno Austro-Ugarske Monarhije, sve do 1918. Po završetku Prvog svjetskog rata to je područje pripojeno Kraljevini Italiji. Grad je nakon Drugog svjetskog rata bio dijelom Zone B Slobodnog teritorija Trsta (1947.–1954.), a u okviru Londonskog memoranduma pripojen je Jugoslaviji. Nakon 1991. godine, u sastavu je Republike Slovenije. Staro romansko stanovništvo održalo se unutar snažno utvrđenog grada unatoč slavenskim doseljenicima u zaleđu, te je slično kao i u drugim gradovima zapadne Istre stoljećima živjelo prema venecijanskim običajima i govorilo venecijanskim narječjem. Ime grada također se nije znatno mijenjalo: latinski Pyrrhanum, između 670. i 1282. javlja se kao Piranum, Piranon, Pyranum, kasnije Pirano, lokalno se naziva Piramin, a na slovenskom Piran. Tumačenje prema kojem riječ Piranum potječe od grčke riječi pyr (vatra ili svjetionik) čini se najizglednijim.
 
 
Piran, Minoritski samostan    
 

 

 

Urbana povijest

Jezgra naselja bila je od prapovijesti na grebenu. Tu se nalazio i kaštel akvilejskog gastalda i glavna gradska crkva sv. Jurja. Grad se izvorno razvio na području oko Rta Madona, a središte mu je bio trg Piazza Vecchia, na kojemu se nalazila stara komunalna palača u razdoblju vladavine akvilejskih patrijarha. Istovremeno je podignut prvi od danas vidljivih pojasa zidova. Takav ranosrednjovjekovni obris s niskim građevinama uz morsku obalu, dvije uzdužne ulice i središnjim trgom do danas čini osnovnu urbanu matricu. Za vladavine Republike Venecije grad se počeo širiti izvan jedinih kopnenih gradskih vrata Porta campo prema području luke – današnji Tartinijev trg i padini brežuljka iznad nje. Početkom 14. stoljeća, na području unutrašnje luke (mandrač / mandracchio), nasuprot crkve sv. Petra podignute 1272., izgrađeni su nova komunalna palača i druge važne građevine uz nju: fontik, loža i prve palače. Piran kakav danas znamo rezultat je graditeljskih pothvata uglednih obitelji koje su isticale svoj društveni položaj gradeći kuće i palače bogato urešenih prozora i portala, kojima se i danas možemo diviti na nekim kućama. Kako se širio prema kopnu, grad je opasan višestrukim zidinama, postupno uklopivši i nove gradske četvrti poput Marciane, koje su rasle izvan zidina. Prvi i drugi pojas zidina postupno je uzidan u građevne strukture, međutim, monumentalne treće i četvrte zidine izgrađene između 1470.–1534. na padinama Mogorona još uvijek oblikuju karakterističan obris grada. Sačuvano je sedam gradskih vrata: Porta Muglia (13. stoljeće), Porta Campo (15. stoljeće), Porta Dolfin (1483.), Prima Porta di Raspo, Seconda Porta di Raspo, Porta Marziana, Porta San Giorgio. Bogata graditeljska aktivnost u 16. stoljeću odražavala je bogatstvo grada. Župna crkva sv. Jurja temeljito je pregrađena između 1590. i 1637. godine. 
 
Izgrađena je nova osmerokutna Krstionica sv. Ivana Krstitelja koja je zadržala neke elemente starije građevine, poput krstioničkog zdenca iz starijeg romaničkog zdanja. Franjevački samostan s klaustrom također je znatno pregrađen. Osim sakralnim građevinama, grad je tijekom 16. i 17. stoljeća obogaćen s više značajnih privatnih i profanih građevina koje nose stilska obilježja kasne renesanse i ranog baroka. U tom se razdoblju grad proširio i donekle razvio ponajviše u obalnom dijelu uz luku Magnarolla, te izvan posljednjih gradskih zidina, se razvila nova gradska četvrt Borgo. Nakon proglašenja Trsta slobodnom lukom 1719. godine, novi je gospodarski rast zahvatio i udaljeni Piran potaknuvši gradnju niza monumentalnih neoklasicističkih građevina oko unutrašnje luke. Konačni oblik grad je dobio nakon zatrpavanja unutrašnje luke, čime je stvoren prostor za široki gradski trg s veličanstvenom Gradskom vijećnicom i skulpturom čuvenog violinista i skladatelja Giuseppea Tartinija rođenog u Piranu. Novi gospodarski zamah u 18. i 19. stoljeću odrazio se u Piranu poglavito u nizu novih zdanja uz novu i veću vanjsku luku te izvan nje, prema predjelu Fornace, kao i u arhitektonskom poduzetništvu.
 

Saline

Solarstvo, pomorski transport i trgovina solju bile su od ranog srednjeg vijeka najznačajnije gospodarske djelatnosti u Piranu, što se odrazilo u privilegijama i obvezama povlastica i poreza u prvom gradskom statutu. Nakon potpadanja istarskih gradova pod Republiku Veneciju, trgovinu i distribuciju soli nadgledao je venecijanski dužnosnik, nadzirući monopol u trgovini solju. Premda je Kopar preuzeo vodstvo s obzirom na položaj glavne luke, piranska je trgovina došla u dodir sa širim europskim prostorom i Bliskim istokom. Trgovci su stizali iz Kranjske, Koruške, Štajerske, s Krasa i iz Furlanije, iz Nizozemske, pa čak i Turske. 

Piran, Tartinijev kip na glavnom trgu 

 

 
Geološka obilježja Piranskog zaljeva, na naplavnim ravnicama Strunjana, Lucije i Sečovlja, visok postotak soli u Tršćanskom zaljevu, klimatski uvjeti – velik broj sunčanih dana, povoljni vjetrovi, bili su vrlo pogodni za izgradnju solana. Tradicionalno solinarstvo dobilo je novi zamah krajem 14. stoljeća, kada je uzgojen novi površinski sloj od mikroorganizama, algi, sadre i solanskog blata zvanog petola s pomoću kojeg se u Piranu proizvodila snježno bijela sol. U zimsko doba izvodili su se radovi održavanja na kanalima i njihovim rubovima, kao i u skladištima, gdje se spremala žetva soli i gdje su u vrijeme berbe živjele obitelji solara. Radovi su u solanama uobičajeno započinjali u ožujku, kada su se čistile canalete – kanali oko bazena za isparavanje, i obnavljala petola na nasipima, kućama i posebice cavedinima – najmanjima od bazena za kristalizaciju u kojima se odvijala proizvodnja i berba soli. Građani Pirana, kao i solari iz obližnjih naselja, započinjali su sezonu berbe skupnim preseljenjem u solane 23. travnja na dan sv. Jurja, gradskog zaštitnika. Sezona je završavala na blagdan sv. Bartolomeja, 24. kolovoza kada su se vraćali svojim kućama nakon mise zahvalnice.
  Tradicionalno preseljenje obitelji solara napušteno je zbog modernizacije proizvodnje pod austrijskom upravom. Ruševine solanskih kuća u napuštenom području sečovljanskih solana i danas nas podsjećaju na višestoljetni način života, dajući krajoliku karakteristična i prepoznatljiva obilježja. Muzej solarstva sačuvao je i obnovio tehnološki čistu proizvodnju soli u venecijanskoj tradiciji, s izvornim omjerima slanih polja, izvornim proizvodnim postupkom, te skladištenjem u obnovljenim solanskim kućama. Na dijelu sečovljanskih solana zvanim Lera i u Strunjanu početak 20. stoljeća donio je modernizaciju proizvodnje redistribucijom bazena motornim pumpama i transportom po uzoru na rudarsku tehnologiju, premda se proizvodnja soli i dalje temelji na tradicionalnim materijalima, od cavedina izgrađenih od solanskog blata do površinske kore petole. Sol se proizvodi isključivo uz pomoć sunca, vjetra i morske vode. Niz proizvoda poput cvijeta soli i acqua madre (visoko koncentrirane slanice) spadaju među najbolje proizvode u industriji soli.
Sečovlje-Fontanigge, vodena pumpa na vjetar     

Ekosustav

Područje solana u Strunjanu i Sečovlju posebno je zaštićeno kao park prirode, jer je nastanjeno rijetkim, ugroženim i karakterističnim biljnim i životinjskim vrstama u tipičnom solanskom ekosustavu nastalom dugotrajnim ljudskim djelovanjem. U Strunjanu posebno obilježje parku daju visoki pješčenjački klifovi, dok se u Sečovlju na napuštenom dijelu prostire močvara iznimne krajobrazne i velike ekološke vrijednosti. U solanama uspijevaju halofilne biljne vrste, kojima je neophodna visoka koncentracija soli. Mjestimice se mogu vidjeti pravi halofilni travnjaci, dok su stijenke solanskih kanala, nasipi bazena i brana obrasli vegetacijom karakterističnom za pojedinačni habitat, koja usto pruža utočište nekim vrstama pčela, na primjer solanskoj pčeli (Pseudapis bispinosa), te nekoliko biljojednih kukaca. U trstenjaku prebiva cvrčak (Caliscelis wallengreni), te jedan od najmanjih sisavaca na svijetu, patuljasta rovka (Suncus etruscus), primorski gušter (Lacerta sicula) i manji oštrouhi šišmiš (Myotis blythi). Slani bazeni stanište su račića slaništara (Artemia salina), dok su plićaci dom mnogočetinašima, rakovima, školjkama i maloj prugastoj ribici zvanoj obrvan (Cyprinodon fasciatus). U ovom staništu obitava gotovo 300 vrsta ptica, od kojih se neke samo gnijezde u solanama. Među njima se može primijetiti mala bijela čaplja (Egretta garzetta), simbol parka prirode Sečovlje. Piranske solane rezultat su rada ljudskih ruku i tisućljetne tradicije. Od brojnih solana na sjevernom Jadranu, samo su one u Strunjanu i Sečovlju sačuvane u izvornom opsegu i proizvodnji. One nisu samo povijesni, gospodarski, tehnički, krajobrazni i estetski spomenik, već predstavljaju dobar primjer baštine uronjene u suvremeni život.
 
 
Sečovlje-Fontanigge, Cavedini – solane