Nacionalni park Butrint

Nacionalni park Butrint

Priroda i arheologija

Nacionalni park Butrint, Albanija

povratak
   
Područje oko antičkoga grada Butrinta u južnoj Albaniji nije samo prebivalište mnogih globalno ugroženih vrsta, već i prostor bogate kulturne historije, čime je zaslužio da bude uvršten u UNESCO-ov Popis svjetske baštine. Nacionalni park obuhvata vrlo raznolika prirodna, poluprirodna i vještačka staništa, naprimjer slatkovodne močvare, trščake, sredozemne šume i makije, oranice i voćnjake, te priobalne vode sa stjenovitim i pješčanim obalama, otvorena halofitska područja i ostalo. Sva ta staništa udomljavaju i štite velik i raznovrstan broj životinja i biljaka, uključujući vrste koje su i globalno i regionalno u opadanju, zbog čega je područje Butrinta jedno od najvažnijih područja bioraznolikosti u Albaniji. 
Butrint, arheološka lokacija   
 
   
Antički grad Butrint prvi je put proglašen kulturnim spomenikom 1948. godine, a 1999. je registiran kao UNESCO-ov lokalitet svjetske baštine. Godine 2003. močvarni je kompleks, uključujući dio lagune i priobalno područje Butrinta – Rt Stillo – proglašen ramsarskim područjem i nacionalnim parkom, kategorija II IUCN-a (International Union for Conservation of Nature – Međunarodna unija za očuvanje prirode). S obzirom na važnost očuvanja njegovog arheološkog i historijskog naslijeđa, Butrint je 1992. godine proglašen zaštićenim lokalitetom UNESCO-ove svjetske baštine. Kulturni značaj njegovog pejzaža i arheoloških nalazišta potvrđen je i priznat uvećanjem ovog područja za dodatnih 2900 hektara.
 

Park prirode Butrint

Park je izuzetno važan zbog očuvanja bioraznolikosti. Radi se o području sa 16 ugroženih vrsta flore i 14 globalno ugroženih vrsta faune. Tektonska laguna koja se prostire na području od 1600 hektara daje oblik močvarnom području okruženom brežuljcima obraslim šumama, planinama te slatkovodnim i slanim močvarama, koje je povezano s Krfskim moreuzom putem kanala Vivari. “Jezero” je prosječne dubine od 14 metara (najveća dubina iznosi 22 metra), dok prirodni kanal Vivari ima širinu do 100 metara. Arheološki ostaci Butrinta dio su prirodnog šumskog područja s kompleksnim ekosistemom koji ovisi o obližnjem slatkovodnom jezeru Butrint i kanalu Vivari, koji odvodi vodu jezera u Jonsko more. Butrint je jedinstveno mjesto zahvaljujući kombinaciji historijskih spomenika i prirodnog okoliša. Taj je pejzaž bio omiljena destinacija “Grand Tour” kružnih putovanja po Evropi u 18. i 19. vijeku. Područje Butrinta je dom za 16 ugroženih vrsta flore, uključujući vrste Agrimonia eupatoria, Capparis spinosa i Laurus nobilis. Područje je također stanište 12 rijetkih vrsta poput Alkano corcyrensis SE i Limonium anfracium, te 4 nedovoljno poznate vrste kao što je Scabiosa epirota. 
 
Park je stanište globalno ugroženih vrsta (dvije kritično ugrožene vrste, dvije ugrožene i deset osjetljivih), naprimjer Rhinolophus i Myotis. Butrint udomljuje 17% svih vrsta koje žive u Albaniji. Park je posebno upečatljiv zbog svojih vodozemaca, gmizavaca, ptica i sisara (uključujući vuka), te predstavlja jedino mjesto u Albaniji na kojem žive epirska kornjača, pješčana boa i balkanski zidni gušter. Butrintski zaliv i močvara Vrina važna su hranilišta i gnjezdilišta ptica. U zimskom razdoblju, jata močvarica posjećuju tamošnje pličine, uključujući barsku šljuku, crvenonogu prutku, zlatara pijukavca i žalara cirikavca. Ova je močvara 2003. godine proglašena močvarom od međunarodnog značaja u okviru Ramsarske konvencije o močvarama. 
 

Mitovi i historija Butrinta

Butrint je mikrokosmos historije Sredozemlja, svjedok uspona i pada velikih carstava koja su vladala ovim područjem. Danas je to zbir spomenika nastalih u rasponu od više od dvije hiljade godina, od helenističkih hramova iz 4. vijeka prije nove ere do otomanskih utvrđenja izgrađenih početkom 19. vijeka. Prema klasičnoj mitologiji, Buthrotum su osnovale izbjeglice u bijegu nakon pada Troje. Prilikom dolaska, Prijamov sin Helen prinio je žrtvu – govedo s kojim se borio na obali, koje je ranio i ubio. To se smatralo dobrim znakom, te je mjesto nazvano Buthrotum, što znači ‘ranjeno govedo’. Vergilijev spjev Eneida upravo pripovijeda o Enejinoj posjeti Butrintu na putu prema Italiji. 

Butrint, pozorište   
Razvoj i ranu slavu Butrinta treba pripisati svetištu posvećenom Asklepiju, bogu ljekarstva, podignutom u 4. vijeku prije nove ere. Svetište se nalazilo na južnom obronku akropole, a vjernici su u svetište dolazili u potrazi za izlječenjem, ostavljajući simbolične predmete i novac za boga i svećenike koji su ga opsluživali. Butrint je nastao zahvaljujući svetištu, a sveta moć butrintske vode štovala se dok god je postojao i sam grad. Nimfe kojima je posvećeno nekoliko spomenika na izvoru bile su božice prirode posebno vezane uz vodu. Čini se da je štovanje nimfi, koje je bilo naročito popularno u području oko Butrinta, zapravo opravdano i razumljivo uzme li se u obzir njegova uska povezanost s vodom. Spilja s nekoliko zavjetnih figurina otkrivena je u blizini Konispolija južno od Butrinta. Do 4. vijeka prije nove ere porasla je važnost Buthrotuma, te je oko 380. godine prije nove ere naselje utvrđeno novim dugačkim zidom i s pet gradskih vrata, obuhvatajući površinu od 4 hektara.
 
Godine 228. prije nove ere Butrint je pao pod rimsku vlast, dok je u 1. vijeku prije nove ere postao sastavni dio provincije Macedonia. Julije Cezar osnovao je koloniju koju je naselio svojim veteranima oko 45. godine prije nove ere, a August je udvostručio veličinu grada i broj rimskih naseljenika. Nove građevine uključivale su: akvadukt, kupalište, kuće, forum i nimfej. U 3. vijeku zemljotres je uništio velik dio grada, nakon čega je započelo njegovo sporo, no neprekidno propadanje. Početkom 6. vijeka, Buthrotum je postao biskupsko sjedište, te je izgrađena velika krstionica, jedna od najvećih ranokršćanskih građevina te vrste, i bazilika. Vlast Bizanta nad Buthrotumom trajala je do 12. vijeka, nakon čega su područjem vladale mnoge sile s obzirom na to da se grad nalazio na strateški važnom mjestu, na plovidbenom putu između Jadranskog i Jonskog mora. Za njega se posebno borila Venecija (do 1796. godine) i Osmansko carstvo do nezavisnosti Albanije 1912. godine. 
Butrint, krstionica   
 
   

Helenistički Butrint – Pozorište

Pozorište u Butrintu izgrađeno je na padini akropole i okrenuto prema kanalu Vivari. Korištenje prirodnog nagiba brežuljka pružilo je praktično rješenje za smještaj gledališta, što je tipična karakteristika antičkih grčkih pozorišta. Prvobitno je pozorište vjerovatno bilo vrlo malo. Prošireno je u 3. vijeku prije nove ere, te je gledalište (cavea) produženo do zgrade riznice. Raspored sjedenja bio je organiziran hijerarhijski, tako da su sjedišta najbliža bini bila namijenjena najistaknutijim građanima. U Butrintu prvi pravi red sjedišta ima klupice za noge i ukrašen je lijepo izvedenim lavljim šapama, dok su se stražnja sjedišta sastojala od običnih blokova. 
 
Izvedbe se nisu održavale na ravnoj kružnoj površini (orchestra), već na izdignutoj bini (scaenae frons). Scena se negdje tokom rimskog doba intenzivno obnavlja, postaje dublja i visoka najmanje dva sprata. Tri velika otvora koja možemo vidjeti i danas služila su za ulaz i izlaz izvođača, dok se u nišama nalazilo obilje kipova. Auditorij je također proširen u rimsko doba kako bi mogao primiti rastući broj stanovnika. Prolazi kroz pozorište s obiju su strana bine natkriveni bačvastim svodom. Još uvijek nije sa sigurnošću utvrđeno kada se pozorište ugasilo, no čini se vjerovatnim kako se to dogodilo u kasnoantičkom razdoblju, baš kao i u ostatku Sredozemlja. Proces uništenja strukture i njene ponovne upotrebe u druge svrhe zasigurno je bio dugotrajan i razvučen. 
Butrint, zidine   
 
   

Ranokršćanski Butrint – Krstionica

Kršćanstvo je procvjetalo u Butrintu u 5. vijeku, a grad je imao svoga biskupa. Krstionica je izgrađena u drugoj četvrtini 6. vijeka i vjerovatno je djelo majstora koji je radio u blizini Nicopolisa. Otkrila ju je italijanska arheološka misija 1928. godine. Radi se o drugoj po veličini krstionici u Istočnom rimskom carstvu, dok se najveća nalazi u Aja Sofiji u Istanbulu. Svaki aspekt arhitekture i dekoracije (podni mozaik) krstionice simbolizira obred krštenja, a fontana na njenoj vanjskoj strani predstavlja izvor vječnog života. Izuzetno vrijedan polihromni mozaički pod butrintske krstionice najvještije je izrađen i 
 
najsloženiji podni mozaik među svim sačuvanim krstionicama iz istog razdoblja. Cjelokupni uzorak poda sastoji se od sedam traka koje okružuju krstionički bunar u središtu tvoreći broj osam, kršćanski broj spasenja i vječnosti. Pažnju posjetioca koji pređe prag glavnog ulaza plijene dva velika pauna u vinovoj lozi koja raste iz velike vaze. Paunovi simboliziraju raj, a vinova loza predstavlja euharistiju i Kristovu krv. U srednjem vijeku građevina je znatno izmijenjena pomoću kamenih stubova i nove polukružne apside, a kameno popločenje položeno je iznad mozaika. Na drugim mjestima u gradu dosad je pronađeno osam crkava, dok se najvažnije nalaze na ravnici nasuprot kanalu Vivari. 
 
     

Ranonovovjekovni Butrint – Venecijansko utvrđenje 

Venecijanci su izgradili utvrđenje u 14. vijeku navrh brda na zapadnom dijelu prostrane ravne površine antičke akropole. Najvažnija srednjovjekovna građevina Butrinta – Kaštel na akropoli – uglavnom je rekonstrukcija iz tridesetih godina dvadesetog vijeka. Radi se o moćnoj kuli unutar peterougaonog prostora utvrđenog zidom s kruništem. Međutim, dijelovi izvornog ziđa, skica Edwarda Leara iz 1857. godine, te fotografije koje je snimio italijanski arheolog Luigi Maria Ugolini dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog vijeka svjedoče o moćnom prvobitnom izgledu tvrđave, njenim visokim kulama i pripadajućim vanjskim bedemima. S tvrđave je “pucao” jasan pogled na Krfski moreuz i kanal Vivari. Ranije građevine uklonjene su kako bi se oslobodio prostor za novi dvorac, koji je u početku bio oblikovan kao prostor s istaknutim kulama i jednim unutrašnjim dvospratnim uporištem. Druga kula (poznata jedino zahvaljujući Ugolinijevim snimcima) dodana je naknadno unutar zatvorenog prostora uporišta, a moguće je da se koristila kao kaštelanov stan. Italijani su je tridesetih godina dvadesetog vijeka pretvorili u prebivalište arheologa koji su istraživali lokaciju, a sadržavala je i mali muzej. Muzej Butrint, koji se nalazio unutar obnovljenog dvorca na akropoli u elegantnom i modernom okruženju, preuređen je i ponovo otvoren 2005. godine kao izložbeni prostor bogate i složene historije ovog područja. Muzej prati historiju Butrinta kao mikrokosmosa historije Sredozemlja, blisko povezanoga s okolnim područjem unutar zalivske mikroregije i pejzaža, s ilustracijama na posebno naručenim nacrtima obnove i bogatom arhivskom građom.