Ferrara

Ferrara

Renesansa na ušću rijeke Po

Ferrara, Italija

povratak
   
Ferrara, značajno trgovačko središte još u srednjem vijeku, dostiže vrhunac raskoši u renesansi za vrijeme vladavine porodice Este. Upis grada u UNESCO-ov Popis svjetske baštine (World Heritage List) vezuje se uz to zlatno razdoblje, a izvršen je u dvije faze: prvi put 1995. godine, a potom 1999. Na 19. sjednici Komisije za svjetsku baštinu (Committee for World Heritage) održanoj u Berlinu 1995. godine grad Ferrara pridodan je na popis prema kriterijima (ii), (iv) i (vi) kao “lokalitet od izuzetne univerzalne vrijednosti, izvrsno planiran renesansni grad, čije je urbano tkivo očuvano gotovo nedirnuto. Dosezi u urbanom planiranju utjelovljeni u Ferrari imali su dubok utjecaj na razvoj urbane sheme u narednim vijekovima”. Upis se odnosio na gradsko središte unutar njegovih monumentalnih zidina, sa očuvanim unutrašnjim dvorištima i parkovima.  

Ferrara, gradska vijećnica   Tokom 23. sjednice održane u Marakešu 22. decembra 1999. godine Komisija za svjetsku baštinu (Committee for World Heritage) proširila je svoje priznavanje u skladu s kriterijima (iii) i (v) prepoznavši da rezidencije vojvoda iz porodice Este izvanredno odražavaju utjecaj renesansne kulture na prirodni pejzaž. Ušće rijeke Po izuzetan je primjer planiranog kulturnog pejzaža, izvrsno sačuvanog u originalnom obliku. Na zahtjev Republike Italije, Komisija je naknadno odlučila da se ime upisanog dobra promijeni u Renesansni grad Ferrara i pripadajuće ušće rijeke Po, čime je u njega uključila znatno šire područje i naglasila vezu između grada i njegove teritorije. Kasnija dva upisa podstaknuta su potrebom da se naglasi kako su renesansni ideali dvora porodice Este podjednako utjelovljeni u urbanističkom planiranju i arhitekturi, kao i u planiranju pejaža, u savršenom uzajamnom djelovanju kulture i prirode.    Upis ovog lokaliteta u Popis svjetske baštine (World Heritage List) pretpostavlja primjenu mjera zaštite i promocije ne samo na pojedinačni spomenik već na pejzažnu cjelinu s njenim prirodnim i kulturnim karakteristikama. Lokalitet predstavlja kulturni pejzaž koji obuhvata historijsku jezgru Ferrare i široko područje oko starog ušća rijeke Po. Prostorna međa nije pravolinijska, već okružuje područja koja najbolje predstavljaju prostor koji je tokom renesansnog razdoblja doživio velike promjene. Naime, u tom je razdoblju vladajuća porodica Este podstaknula urbanistički, arhitektonski i umjetnički razvoj grada i okoline isušivanjem ogromnih poteza močvarnog zemljišta, uvođenjem “castalderie”, te izgradnjom mreže otmjenih rezidencija znanih kao Delize Estensi. UNESCO-ov lokalitet u Ferrari proteže se do prstena odbrambenih zidina koje okružuju grad, a vremenom je prsten postepeno povećavan kako bi uključio nova gradska proširenja.

 

Ferrara: jevrejski kvart, Ulica Mazzini    

Grad

Srce grada još uvijek održava dobru ravnotežu između prošlosti i sadašnjosti. U labirintu vijugavih srednjovjekovnih ulica još uvijek se nazire trag staroga korita rijeke Po. Dobro su očuvani primjerci tipične onovremene arhitekture, tzv. “case a cassero”, lahko prepoznatljive po uskom, izduženom obliku. Sjeverno od srednjovjekovnoga grada, u centru se nalaze značajni spomenici poput dvorca Este (Castello Estense), simbola vladavine porodice Este nad gradom, te Katedrale, izuzetnog ostvarenja u kojem se stapaju romanički i gotski stil. Među brojnim izuzetnim spomenicima unutar gradskih zidina nekoliko ih se posebno ističe: Palazzo dei Diamanti, smješten u Corso Ercole I d’Este, glavnoj osi gradskog proširenja, koju je po narudžbi vojvode Ercola I 1492. godine izveo arhitekt Biagio Rossetti, jedinstvenoj u Evropi; Palazzo Schifanoia s ciklusom fresaka u Dvorani mjeseci, koje i danas predstavljaju jedan od vrhunaca ferareškog renesansnog slikarstva, te svjedoče kako je sjajni dvor porodice Este privlačio skup vrhunskih umjetnika, pjesnika i filozofa, posebno novih renesansnih humanista. Unutar gradskih zidina moguće je doživjeti i prirodu, i to ne samo u zanimljivom botaničkom vrtu; brojni su parkovi, vrtovi i stari voćnjaci, ponekad dobro skriveni unutar dvorišta renesansnih palača. To drevno drveće predstavlja simbol i živi dokaz besmrtne prošlosti. Urbana matrica rezultat je promjena unesenih u srednjem vijeku i u kasnijim razdobljima, a posebno se to odnosi na renesansno proširenje koje je osmislio Biagio Rossetti. Njegova je shema uključivala sistem perspektivnih osa koje grad čine jedinstvenim, a koje su i danas savršeno očuvane i lahko uočljive posjetiocima. U skladu s gradskim planom, mreža ulica i zidina bila je tijesno povezana s palačama, crkvama i parkovima kao dijelom cjelovite zamisli u kojoj je prednost data naglašavanju ljepote pojedinačnih zgrada i skladnom rasporedu gradskih vizura. Dosezi u urbanom planiranju utjelovljeni u Ferrari imali su dubok utjecaj na razvoj urbane sheme u narednim vijekovima.
 
   

Pejzaž

Središte Ferrare, historijske i umjetničke jezgre okolnog područja, smješteno je u srcu planiranog kulturnog pejzaža – zelenog pojasa koji se od gradskih međa proteže duž rijeke Po do Jadranskog mora. Iza savršeno očuvanih gradskih zidina, u ruralnom području izvan granica grada, kulturni pejzaž čuva ljudske otiske ostavljene tokom vijekova na prirodnom okolišu neprekidnim ljudskim djelovanjem. Definiranje tog okoliša “kulturnim pejzažom” ima za cilj pokazati na koji su način renesansni ideali promovirani na dvoru Este utjelovljeni kako u planiranju grada i arhitektonskom razvoju tako i u pejzažu, naglašavajući time neprekidno uzajamno djelovanje kulture i prirode. Potreba za korištenjem velikih močvarnih područja izvan gradskih međa za poljoprivrednu namjenu uzrokovala je izvođenje neprekidnih zahvata isušivanja kroz vijekove, a koji su uredili, oblikovali i izgradili okolni pejzaž. Pejzažom su rasute monumentalne građevine, crkve, utvrđenja i dvorci, te parkovi i prirodni rezervati, od unutrašnjosti do obale gdje se ravnica susreće s morem. Arhitektonske su znamenitosti raznolike tipologije, no, međusobno su povezane naročitom strukturom pejzaža na koju utječe promjenljiva i nestalna ravnoteža između zemlje i vode. To je vodozemno područje ispresijecano gustom mrežom vodenih tokova i oblikovano zajedničkim djelovanjem prirode i čovjeka, u kojem su se ruralni bazeni, naselja i kulturna središta razvila u više različitih slojeva. 
 
Ključna svjedočanstva takvog nadzora nad okolišem do danas ostaju kneževske rezidencije, tzv. “delizie”, središta zabave i kulture. Pojmom delizie (‘draži’) nazivaju se različiti pojavni oblici kneževskih zdanja obilježeni neprekidnim međusobnim prožimanjem prirode i umjetnosti, koje književna tradicija kasnog 16. vijeka ponajviše povezuje s mjestima dokolice i zabave. “Draži” porodice Este čini grupa od preko 30 vila, lovačkih koliba i ljetnikovaca smještenih na području Ferrare i Roviga, izgrađenih po nalogu porodice Este u razdoblju od kasnog 14. do sredine 16. vijeka. To su uglavnom prigradske ili ladanjske rezidencije ekonomske, političke, strateške i reprezentativne namjene, uvijek spremne ugostiti putujući dvor. Neke od njih još uvijek postoje i restaurirane su, a najbolje primjere predstavlja njih pet. Prva je, krajem 14. vijeka, izgrađena Delizia di Schifanoia. Izvorno se nalazila u predgrađu, a oslikana je izuzetnim ciklusom fresaka, djelom majstora lokalne slikarske škole, tzv. Officina ferrarese. Delizia del Belriguardo u Voghieri oponaša obrazac antičkih rimskih vila. Izgrađena je na osami 1436–1440. godine zalaganjem brojnih arhitekata i umjetnika, koji se ubrajaju među najznačajnije u tom vijeku (kao što su: Pietrobono Brasavola, Pietro dagli Ordini, Biagio Rossetti, Cosmè Tura i Ercole de’ Roberti). Dvorac Mesola sagrađen je kao najistaknutiji simbol koji slavi osvajanje područja Polesine oko Ferrare. 
Delizia del Verginese   

 

 

 
Dvorac okružen gustim šumama vojvode su često posjećivale u lovačkim i ribolovnim poduhvatima. Delizia del Verginese u mjestu Portomaggiore obilježena je četirima kulama s kruništima i istaknutim uglovnicima. Delizia di Benvignante u Argenti ima nadsvođen ulaz i atrij te kulu s kruništem. Kulturni se pejzaž prostire od umjetničkih gradova Ferrare i Comacchia, čije su historijske jezgre uveliko očuvane do danas, do mističnih mjesta poput župne Crkve svetog Jurja u Argenti i opatije u Pomposi. 
 
  On obuhvata karakteristične građevine, tzv. “casoni di valle” (kolibe smještene u močvarnom području ušća rijeke Po, korištene za privremeno stanovanje u ribolovnoj sezoni, za spremanje opreme i skladištenje), nadzorne kule na jadranskoj obali, hidrauličke uređaje upotrebljavane za isušivanje tla. Kroz pejzaž se nižu utvrđenja, od kojih su najznačajnija: Rocca Possente di Stellata, vile i dvorci često okruženi starim selima, parkovi i zidine Ferrare, kao i mreža “delizia” porodice Este raspršenih po teritoriji. 

Abate toranj, panorama      UNESCO-ovo priznavanje naglašava upravo taj aspekt kulturnog pejzaža, te ističe nov način tumačenja kulturnih vrijednosti, posmatrajući ih ne samo kao sporadične pojave i pojedinačne spomenike, već, gdje je god to moguće, kao dio važne i skladne cjeline. Stoga u Popis svjetske baštine (World Heritage List) nisu zasebno upisane “delizie” u Vergineseu, Pomposi, dvorac Mesola ili Belriguardo, već teritorija na kojoj su nastale, što svjedoči da se one razumijevaju kao kulturna cjelina u kojoj su spomenici i prirodna obilježja uzajamno povezani.